Naslovnica.KUD BH Rubina.KUD Bosanska Posavina.HKUD Nasi obicaji.KUD Rascica.Multimedija.Puls naroda.Portali BP.Sponzori.

© 2009 bosanskaposavinabec@hotmail.com

    Preko

     4.700

PRIJATELJA

Portal optimiran sa OPERA 12,10

Najbrži Web Browser!

HKUD Nasi obicaji

Bosanska Posavina je područje smješteno u peripanonskom dijelu Bosne uz rijeku Savu,od Dervente do Brčkog.

Postoji 4 tipa narodnih nošnji Bosanske Posavine,

sa nijansama različitosti svakog mjesta,čak i svakog sela posebno.

 

S desnu stranu rijeke Bosne :

1) južni GORNJACI(izmedju Brčkog i Gradačca) do podnožja Majevice.    

2)sjeverni POSAVCI(Pravi Posavci)-Orašje,Šamac i Modriča.

 

S lijevu stranu rijeke Bosne:

3)BRĐE(Brđaci)od Doboja do Dervente.       

4)PRAVI POSAVCI(Ravna Posavina) od Dervente do B. Broda i Odžaka.

 

Aktualno.
Obavijesti.
Glas rulje.
Forum BP.
Trenutak spoznaje.
Povijest BP.
Posavina TV.
Portal za Posavinu.
U duši mi Posavina.
Posavski vremeplov.
Vapaj za Bosanskom Posavinom.

Svi su oni ugroženi, HDZ BiH najviše od samoga sebe!

MOSTAR - Intervju s fra Daliborom Milasom, franjevcem i kolumnistom u novom broju donosi novina 7Dnevno. Mladi hercegovački franjevac se ponovno otvoreno osvrnuo na trenutno stanje u društvu i politici, kritizirajući pojave ali i nositelje istih, među kojima i "sicilijanski" način funkcioniranja HDZ BiH.

 

Mediji su objavili da doživljavate pritiske otkako ste se u kolumni dotaknuli politike HDZ-a BiH. O kakvim se pritiscima radi?

"Radi(lo) se o pritiscima da se mene ušutka, spriječi i zaustavi u iznošenju vlastitog stava. Riječ je o prijetnjama, izravnim i neizravnim, te na psihičkom maltretiranju, ne samo mene, nego i onih ljudi koji navodni dobri sa mnom. Opći je dojam nakon svega nitko ne može i ne smije dirnuti u stožernu stranku Hrvata u BiH. No, trebam naglasiti da ja nisam udario na samu stranku nego na "sicilijanski" način funkcioniranja stranke. Ima nas mnogo koji smatramo da je HDZ BiH uvelike potpomogao društvo koje promovira mito, nepotizam i korupciju i tu istu korupciju danas čini jedinim mogućim načinom funkcioniranja koje je ljudima u BiH uništio nadu i samopouzdanje. Naglasio sam da su HDZ-u, ako već i dalje namjerava vladati hrvatskim korpusom u BiH, potrebne nova vizija i novi politički program koji pretpostavljaju nove, kvalitetne i neiskvarene ljude."

Što ste preživjeli otkako ste objavili kolumnu u kojoj se između ostaloga, spominje HDZ, odnosno tko su "miševi koji su vam prijetili"?

"Ljudi koji su se osjetili prozvanima, a koji su se poslužili kukavičkim i anonimnim mehanizmima da me napadnu."

Hercegovačka franjevačka provincija ogradila se od vaših tekstova, preciznije od svih tekstova "koji su nekoga uvrijedili i izazvali zbunjenost". Koga ste to uvrijedili, a koga zbunili?

"Provincijalat je reagirao prema svojoj savjesti i poštujem njihovu reakciju i odluku, koliko god s njom možda nisam suglasan. Što se tiče uvrede i zbunjenosti, ne bih znao precizno odgovoriti na to pitanje. Neovisno o tome, ljudi zaboravljaju jednu stvar : da bi čovjek nešto pročitao i shvatio, nije dovoljno samo poznavati slova. Treba poznavati i smisao spojenih riječi i onoga što je pisac htio reći."

 

Mlad ste i popularan svećenik, a vaše tribine i stajališta prate mase mladih. Je li to možda jedan od razloga zbog kojih vam se želi oduzeti pravo na vlastita stajališta?

"Vrlo vjerojatno. U određenim krugovima je zavladala određena panika zbog mojih stavova o lošoj politici. S razlogom. Jer ja ljudima uporno govorim da trebaju biti neovisni, te graditi sami sebe i samim tim društvo oko sebe na čvrstom temelju pravednosti i solidarnosti."

 

Smije li svećenik u Hercegovini imati svoja stajališta u politici?

"Smije. Sve dok ne dirne u neke "svetinje". Zanimljivo mi je što pojedinci, zamaskirani u svoj veo konzervativnosti, čim ih takneš u pravu žicu, postaju najveće hulje marksizma kojim su u školi bili indoktrinirani. Tada ispliva na površinu ono razumijevanje povijesti kao vječite borbe koju karakterizira ona famozna parola "Drugovi, mi jesmo za demokratiju, al' ne da svatko priča šta hoće". To je ono što njih boli. Sloboda govora. Većina onih, koji su ogorčeni na moje tekstove, odrasli su u režimu u kojem nisu mogli pričati što su htjeli i gdje su kriva mišljenja sanirana ili kazneno ili nasiljem, pa bi sad to isto meni htjeli prodati. Ne bi to baš ištlo tako lako ..."

 

Koje je vaše stajalište o prosvjedima u BiH?

"Podržavam ih. Jer mentalna revolucija nam je itekako potrebna, budući da ovaj ekonomsko-politički sustav nije sustav za ljude, nego za pojedince. Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični. Potreba za glasnom i jasnom artikulacijom svog očaja bila je itekako potrebna, ali prosvjedi nisu imali jasan cilj pa se svi ljudi nisu mogli s njima u potpunosti poistovjetiti. Kad je riječ o prosvjedima, u našem javnom prostoru su prisutna 4 spina: HDZ-ov, SDP-ov, SDA-ovi i SNSD-ov. I svaki spin se temelji na ugroženosti – svatko je svakome neprijatelj i želi ga uništiti. Pa i nije baš tako ... Ljudi žele posao. Ljudi žele raditi. Ljudi žele funkcionalan zdravstveni i obrazovni sustav. Neovisno o političkim spinovima i manipulacijama, ovi prosvjedi su dokaz da su ljudi napokon shvatili da su već 20-tak godina žrtve manipulacije, podmetanja i lažne ugroženosti. Ali, ne smije se na ovome zaustaviti. Sad nam je potrebna kvalitetna alternativa koja će svoj program utemeljiti, ne na lažima i podvalama, nego na istini i "radosnoj vijesti". Da bi se stvari pomaknule s mjesta, potreban je niz godina. Zato nisam sklon mišljenju da će se stvari iznenada promijeniti na bolje. Potrebno je i vremena i ustrajnosti."

 

Kako komentirate paljevinu zgrade nacionalnih stranaka u Mostaru?

"Puno je lakše biti negacija nego pozitiva. Puno je lakše biti destruktivan nego konstruktivan – lakše je srušiti nego izgraditi. Puno je lakše ubiti nego dati život. Ne volim destrukciju. Treba biti faca pa izgraditi nešto novo. Uništavanjem zajedničkog dobra još se jednom očitovao naš balkanski primitivni mentalitet kojem je važnije uništiti nego stvoriti."

 

Jesu li gladni i prazni trbusi iznad nacionalnog – u Mostaru ili u vašem rodnom Ljubuškom?

"Definitivno. Kod nas se neprestano stvara manija ugroženosti i na toj maniji se gradi društveno-politički život. Naša monolitna politika svela se na humanitarnu akciju spašavanja HDZ-a pod parolom "Jedinstvo Hrvata", s formulom jedan narod – jedan teritorij – jedna stranka - jedan vođa."

Skupina mladih polijepila je osmrtnice na upropaštena ljubuška poduzeća. Zapalili su i svijeće i odnijeli vijence pred njih, upravo na Dan općine. Kako to komentirate?

"Ljubuški je uvijek bio grad reakcije. Evo, neki su dan mladi, zaslužni za taj aktivistički čin, pozvani na informativni razgovor u policijsku postaju. Riječ je o klasičnom režimskom pritisku. Isus je rekao svojim tužiteljima i sucima koji su ga maltretirali: "Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo ! Ako imam pravo, zašto me udaraš". Zanima me, što je ondje krivo rečeno? Svi mi znamo da je pogrešna politika uništila perspektivu našeg grada. Dokle više mislimo šutjeti."

U svom facebook statusu naveli ste nedavno da niste žrtva, odnosno da se "lav nikada nije bojao čopora hijena". Činjenica da ste odgovorili na sva ova pitanja pokazuje zapravo da je tako. Bojite li se?

"Ne bojim se. I nisam žrtva. Žrtve su svi oni obespravljeni ljudi čija se prava svakodnevno gaze. Njih podržite, za njihova se prava borite!"

JAVNO.ba / 7Dnevno (Kristina Spajić – Perić)

__________________________________________________________________________________________________

Prolazi vrijeme manipulacije građanima

 

Mirne demonstracije obespravljenih radnika i nezadovoljnih građana u Tuzli eskalirale su danas oko podneva, kada su pripadnici Jedinice za specijalne namjene krenule u obračun sa okupljenim demonstrantima. Epilog je 27 uhapšena građanina i 23 povrijeđenih među kojima ima i pripadnika MUP-a TK. Tim povodom, razgovarali smo sa prof. dr Slavom Kukićem, sociologom sa Sveučilišta u Mostaru.

Najavljene mirne demonstracije obespravljenih radnika u Tuzli danas su prerasle u ulične nemire, u kojima je povrijeđeno nekoliko demonstranata i policajaca. Kako Vi gledate na današnja dešavanja?

Nadam se da je ovo klica novog odnosa prema vlastitom životu i društvu u kojem se živi. Kažem klica, jer ne vjerujem da se ovim može pokrenuti bilo kakav zamajac isticanja u prvi plan vrijednosti socijalnog i pitanja koja se tiču čovjekovog realnog života. U prethodnih 25 godina stalno smo u prvom planu imali iracionalna pitanja, pitanja vitalnog interesa, pitanja koja su u vezi s kolektivitetima. Svugdje gdje su takva pitanja u prvom planu, interes čovjeka je potisnut u pozadinu.

 

Tuzlanski slučaj je, uvjetno kazano, eksces na mirko razini i ne može biti nikakav zamajac niti se još može širiti u formi koncentričnih krugova, jer ne postoje sve ostale pretpostavke. Ipak, smatram da čim prije do takvog koncentričnog širenja dođe, tim prije će BiH stvoriti prve pretpostavke da evaluira prema normalnom evropskom društvu. Sad smo zaista zatvor u koji su ljudi strpani prema nacionalnim filozofijama, zatvor u kojem nas drže kao stoku s propovjedima kako se moramo homogenizirati i okupiti oko temeljne nacionalne ideje, jer će nas oni drugi ugroziti.

S druge strane, naš život, život naše djece i mladih je sve gori. Mladi, obrazovani ljudi sve više odlaze iz ove zemlje. Govorim to temeljom iskustva zapadne Hercegovine, gdje mladi ljudi mahom imaju hrvatske putovnice, te koji su ulaskom Hrvatske u EU našli slamku spasa, jer mogu otići u neku od zemalja članica, naći posao, dobiti papire i pobjeći iz ovog pakla.

Ako socijalni bunt, koji je danas eskalirao u Tuzli, ne postane bh. praksa, onda ova pravilnost neće biti samo pravilnost zapadne Hercegovine. Svi mladi će odlaziti iz zemlje, BiH će ostati opustošena, dakle ne bošnjačka, ne hrvatska, ne srpska, nego zemlja u kojoj nema nikog.

 

Problem je što se socijalni bunt događa u Tuzli, koja je svih 25 godina odolijevala zovu nacionalnog. Obeshrabrujuće je što eksploziju socijalnog bunta, koja je logično da pođe iz Tuzle, jer je oslobođena nacionalnih predznaka, neće prihvatiti ostali gradovi u BiH. Nema šanse da se takav bunt desi recimo u Mostaru, gdje lider HDZ BiH Dragan Čović svaki dan šalje poruke kako Hrvati moraju izdržati sve provokacije i muke, a kako bi  stekli slobodu. Tu istu priču pričaju i drugi. Utoliko je to obeshrabrujuće, jer, objektivno, ta pozitivna energija neće se naći na plodnom tlu u drugim dijelovima BiH.

 

Kako komentarišete činjenicu da je, nakon današnjih nereda u Tuzli, izostala konkretna reakcija vlasti? Iz kantonalne Vlade radnicima je samo putem saopštenja poručeno da su spremni na dijalog, te da su svjesni problema sa kojima se suočavaju.  

 

Bh. vlasti su se navikle da, zahvaljujući dominantnom tipu društvenog konflikta, ekscese iz područja socijalnog amortiziraju relativno jednostavno – među inim i tezom da je takvo djelovanje forma neprijateljskog djelovanja protiv vlastitog naroda. Tom logikom se, istina, narodom moglo manipulirati preko dva desetljeća.

 

Ali, sve učestaliji slučajevi – i u svim dijelovima BiH – upozoravaju da vrijeme tog tipa manipulacije definitivno blijedi. I da će vlasti, pored retorike sračunate na nacionalnu homogenizaciju, računa morati voditi i o činjenici da je sve više građana prekoračilo donju granicu fizičke izdržljivosti, da će nerješavanje egzistencijalnih pitanja – radnog mjesta i plaće za rad, mogućnosti da se od toga živi i da se ne mora s torbom preko državne granice bez namjere za povratkom – za posljedicu imati sve izraženiju socijalnu eksploziju koja može pomesti i njih same.

 

Kantonalne vlasti u Tuzli su se, drugim riječima, danas našle u potpuno novoj situaciji – u situaciji u kojoj se i nisu znale snaći. U prilog tome, među inim govori i način represivnog reagiranja – ali i ozlijeđeni građani. U prilog tome, potom, govori i poziv da se nezadovoljstvo ne izlijeva na ulici nego da se kanalizira preko svojih sindikalnih predstavnika i slično.

 

U jednom momentu došlo je do sukoba policije i demonstranata. Epilog je više od 20 povrijeđenih, među kojima je i maloljetna osoba. Mogu li se građani primjenom sile i zastrašivanja natjerati na poslušnost? Je li to rješenje ili izvor dodatnih problema?

Represija nikad i nigdje nije mogla donijeti dugoročnije rješenje. Takvih je primjera, uostalom, širom svijeta – i na ulicama gradova širom Ukrajine ovih tjedana. Represija, naprotiv, može proizvesti samo novi val protesta, i nove forme „ulične demokracije“. Osobno, dakle, ne zagovaram tuču vlastita naroda – posebice ako je ona u funkciji vlastitog održanja u političkim i foteljama državne vlasti.

 

Imajući u vidu masovne JMBG proteste sredinom prošle godine u Sarajevu, te današnje u Tuzli, može li se očekivati da se ovakvi događaji artikulišu u ozbiljnu i osmišljenu društveno - političku akciju?

Osobno bih bio sretan da se to dogodi jer bi to značilo da smo definitivno savladali fazu nacionalne homogenizacije, iracionalne podjele po krvnim zrncima, i da smo se počeli grupirati prema istinskim životnim interesima – kao što se to, uostalom, čini svugdje u demokratskom svijetu. Ne vjerujem, međutim, da još uvijek postoji kritična masa koja takvu promjenu može izvesti.

Jučer sarajevski, danas tuzlanski, sutra neki novi slučaj su samo izolirani slučajevi na mikrorazini. Na državnoj, dakle makrorazini, socijalno je još uvijek inferiorno u odnosu na nacionalno, a takvo stanje stvari bi, nažalost, moglo i potrajati i slijedećih pet-deset godina.

 

Budući da smo ušli u izbornu godinu, prijeti li opasnost da politika zloupotrijebi proteste?

Svakako. Ali, to i nije poseban problem. Uostalom, opozicija svugdje u svijetu koristi socijalni bunt kao instrument pojačavanja svoga utjecaja u biračkom tijelu. No, sve to nije problem opozicije. Problem je, naime, građana hoće li na taj tip manipulacija nasjesti. Jer, tuzlanska opozicija je, ne tako davno, bila pozicija, a to znači da je i sama odgovorna za izljev uličnog nezadovoljstva zbog nemogućnosti ljudi da prehrane sebe i svoje obitelji.

 

U dijelu našeg razgovora pomenuli ste situaciju u Mostaru... Svjedoci smo mnoštva protivrječnosti i činjenice da su građani taoci tamošnje politike ili politika. Kada će i na koji način Mostar prestati biti "grad slučaj"?

Mostar je „grad slučaj“ u „državi slučaju“. I, kako god se ne može govoriti o procesima integracija u državi, procesi integriranja su daleko i od Mostara. Politička klasa, naime, Mostar svakodnevno pokušava prikazati gradom nalikom svakom drugom gradu. Stvari su, nažalost, sasvim suprotne. U prilog tome je, uostalom, dovoljno danas proći Mostarom i vidjeti hrpe smeća, izvora potencijalno masovnih zaraza građana ovog grada. U prilog tome, potom, govore i drugi detalji.

Politička klasa, recimo, svakodnevno šalje poruke kako je izvršena integracija ukupne gradske infrastrukture i da po tome Mostar ne odstupa od grada u klasičnom smislu riječi. No, nije tako. Dovoljno  je uzeti telefon i nazvati – dobit će te odgovore iz dvaju vodovodnih poduzeća, dvaju komunalnih poduzeća, dvaju vatrogasnih poduzeća, dvaju autobusnih kolodvora...

 

Sve je upodvojeno, i sve po istoj matrici. A to, drugim riječima, znači – umjesto jednog, nekad najljepšeg na svijetu, još uvijek imamo dva Mostara, sada, nažalost, ne dva grada nego dvije ruralizirane čaršije – ruralizirane na sve moguće načine, među inim i odsustvom bilo kakvog kritičkog otklona prema plemenskom zaglupljivanju.

 

N.Š. | vijesti.ba

SDP-ov Plan 21 iz pogleda Dijaspore

 

Trajne hrvatske aktualnosti prikazane na jednostavan način

Stranka na vlasti je predizborno najavljivala plan razvoja! Takozvani Plan 21!

Za plan razvoja potrebno je zapošljavati ljude i stvarati svestrano bolje uvjete rada i zaradu.

Sada vidimo da su nas Kukurikavci posve prevarili: Njihov plan razvoja se temelji na otpuštanju radnika, na zatvaranju radnih mjesta, na povećanju PDV-a i na smanjivanju plaća i mirovina.

Takove metode ne vode u jačanje hrvatskog gospodarstva, nego obratno u njegovo slabljenje.

Za svaku stranku ili stranke u Hrvatskoj osnovna briga treba biti čovjek

Bez obzira na to, koje stranke u Hrvatskoj vladaju, gorući problemi su podići hrvatsko gospodarstvo i početi vraćati inozemni dug. Nažalost te radosti nisu na vidiku, nego obratno.

 

Hrvatski izvoz mora biti veći nego uvoz.

Zahvaljujući turizmu, Hrvatska ima izvozno tržište na svome prostoru i moru. Taj oblik omogućuje Hrvatskoj najpovoljniji oblik izvoza. Nažalost, turisti na Hrvatskome Jadranu jedu uvozno voće i povrće, piju uvozna vina i druga pića, mlijeko i mliječne proizvode, čak i uvoznu vodu. Tu spada i uvozno meso, a naši seljaci u Slavoniji moraju ukidati svoje farme.

Kako će Hrvatska izvoziti (ako uopće ima što izvoziti) na visokokonkurentno europsko tržište, kad nije konkurentna s vlastitim proizvodima na vlastitom bezcarinskom turističkom tržištu.

 

Proizvodnja mora rasti, a time i zaposlenost!

Za gospodarski i opći hrvatski napredak proizvodnja svih roba mora zadovoljiti domeće i strano tržište.

Tu se podrazumijeva, da izvoz mora biti znatno veći od uvoza, privatizaciju dovesti u red, osigurati rad i zaposlenost, demografski napredak, zarade, mirovine i stanovanje moraju biti na razini ljudskog dostojanstva.

 

Stara poslovica nas uči: Pruži se koliko se možeš pokriti!

K ovim temeljnicama valja razvijati ljudsku svijest i savjest, da se ne živi iznad realnih mogućnosti. Ne mora svaki Hrvat voziti skupi automobil; bicikl je jeftiniji, zdraviji i ekološki podobniji jer vozi na energiju vozača (-čice), a ne na skupi benzin ili druga zagadjujuća goriva. Hrvatska ima golemo izvozno tržište u svojim turističkim krajevima, što znači, da pred svakim takmacem u izvozu roba ima „vanjsko“- tržišnu prednost, koju treba za sebe koristiti.

 

Uz gospodarski i novčarski preporod, koji mora u Hrvatskoj nastupiti odmah, bez odgadjanja postoje još dvije skupine problema, koji traže, da ih Hrvatska razborito riješi.

To je a) pitanje ozdravljenja pravosudja na svima područjima, uključujući procesuiranje svih ratnih zločinaca iz obadva zadnja rata i poraća – „lustracija“

i b) Hrvati u dijaspori i Hrvati starosjeditelji u susjednim državama. Hrvati u BiH nisu dijaspora, nego Hrvati na svome tlu.

Ova dva kompleksna pitanja su medjusobno povezana, utoliko više što im je tinjajuće žarište u protuhrvatskom djelovanju komunista i njihovih sljedbenika. Naime, uvjetovano komunizmom na ovaj ili onaj način – silom ili „milom“ više od milijun Hrvata je od Drugog svjetskog rata do Domovinsko Obranbenog Rata napustilo Hrvatsku. Pribroji li se ovom broju one Hrvate, koji su napustili Hrvatsku za vrijeme zloglasnog velikosrpskog režima Kraljevine Jugoslavije i potomke od obadvije skupine emigracije, broj Hrvata u dijaspori, koji se još takvima osjeća kreće se oko tri milijuna. Nažalost i danas Hrvati napuštaju Hrvatsku! Zašto?!

Hrvatska danas bilježi negativno demografsko kretanje. Jedina narodnosna skupina u Hrvatskoj s pozitivnim demografskim trendom su Romi.

Republika Hrvatska, ako hoće da Hrvatska obstane i da se razvija mora pojačati svoje demografske potencijale. To je jedino i realno moguće kroz organizirani i beneficirani povratak Hrvata iz Dijaspore u Hrvatsku.

 

Ovdje moram biti „zločest“ pa ipak bez srdžbe i mržnje postaviti sljedeće pitanje:

Ako Republika Hrvatska obnavlja i izgradjuje kuće Srbima, koji su u Domovinskom Obranbenome Ratu ubijali i progonili Hrvate, razarali Hrvatsku i posijali je s ubitačnim minama, što znači da još uvijek Srpski genocidni rat protiv Hrvatske i Hrvata nije okončan, ta ista Hrvatska bi trebala Hrvatima – povratnicima iz dijaspore dati barem gradilišta i stvoriti im mogućnosti za sudjelovanje u gospodarskom razvoju Hrvatske.

 

Hrvati povratnici iz Dijaspore će svestrano koristiti Hrvatskoj!

Naime svaki Hrvat iz Dijaspore će donijeti u Hrvatsku sve kapitalne vrijednosti, koje Hrvatska treba:

a) živote i zdrave demografske potencijale,

b) novčani i drugi kapital za svoje uzdržavanje i za investicije u nova radna mjesta;

c) razna stručna znanja, nove tehnologije i uzorne radne navike;

d) znanja stranih jezika potrebnih Hrvatskoj za svaki napredak i usmjerenje;

e) oživljavanje pustih predjela Hrvatske…

 

Matica hrvatskih useljenika – MHU

Imamo Hrvatsku maticu iseljenika. Za najvišu pohvalu je djelovanje HMI, ali ime podsjeća na instituciju za iseljavanje. Upravo zato trebamo osnovati Maticu hrvatskih useljenika, koja će se baviti useljavanjem Hrvata iz dijaspore u Hrvatsku

Postavlja se sljedeće pitanje uz naprijed iznešeno o povratnicima Hrvata iz Dijaspore:

Je li Hrvatskoj razboritije vratiti svoje ljude iz dijaspore, obogaćene sa svima potrebnim vrjednotama, uključujući i domoljublje, nego uvoziti s Istoka nestručne Albance, Bugare, Makedonce, Rome, Rumunje, Srbe, Turke…

Svjestan sam da će isti oni komunjare, koji nastupaju protivnički i čak neprijateljski prema Hrvatima u Dijaspori proglasiti ksenofobom pisatelja ovih redaka pa im evo poslovičnog odgovora:

„Bog je najprije sebi bradu stvorio, a onda svima drugima.“

Kada mi povratimo u Hrvatsku milijun Hrvata iz Dijaspore, onda će ovi stvoriti radna mjesta za sebe, zaposlit će domovinske Hrvate i trebat će zasigurno djelatnike s Istoka, a uvezeni djelatnici s Istoka ne će stvoriti Hrvatima radna mjesta i kako nam je to poznato do sada, svoj zaradjeni novac će iznositi iz Hrvatske.

 

Zaključno

Dakle, je li Hrvatskoj bolje uvoziti Hrvate iz Dijaspore, koji će jačati sve hrvatske potencijale, nego uvoziti privremenu radnu snagu s Istoka, koja će iznositi novac iz Hrvatske, a nažalost medju poštenima i marljivim djelatnicima naći će se i onih, koji će Hrvatsku koristiti kao narko-tržište. Nota bene!

 

Dragan Hazler

________________________________________________________________________________________________________________________

Kolektivno rukovodstvo države BiH

 

Nastavak je serije igra bez granica našeg političkog rukovodstva, koja slijedi nakon posljednjeg nadrealističkog prikazanja, u Sarajevu, 17. veljače 2014., u središnjem svenarodnom pozorištu - kazalištu Evropske unije.

Čujte i počujte bosanskohercegovački ljudi i narodi svih nacija, kultura i religija:

Početak je pripreme za još jedne sudbonosne historijske izbore! Nemojte propustiti posljednju šansu za svoje spasenje i proslaviti još jednu i konačnu pobjedu naših političkih (e)lita.

Piše: dr. Luka Marekešić

Ali, kako se u toj igri snaći i postaviti? Izgleda da je sada teže složiti se oko tri-četiri negoli jednog člana Predsjedništva, što bi bilo najnormalnije!? Nisam politički Aristotel, poput hercegovačkog kvislinga Raspudića, pa moj prijedlog shvatite samo kao razmišljanje običnoga Bosni vjernog čovjeka.

Naslov moje teme toliko je poznat i jednostavan: Kolektivno rukovodstvo države BiH. Nemojte odmah pomisliti na organizaciju vlasti u modelu demokratskog centralizma u socijalističkim državama, jer taj model ima svoju mnogo dublju baštinu ne samo u političkim nego i vjerskim baštinama, kao što je bila organizacija u starim grčkim, rimskih i evropskim prosvjetiteljskim društvima podjele na zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast ili kolegijalni oblik vlasti. Moj prijedlog o modelu vlasti u našoj državi sličan je modelu državne vlasti kao gremija, odnosno kao kolektivne i kolegijalne vlasti prema Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

S pravom se pitati: Koliko sadašnji dejtonski Ustav i Izborni zakon odgovaraju, i mogu proći na Sudu u Strasbourgu, kao što zorno pokazuje slučaj presude Sejdić - Finci, te uskoro i slučaj tužbe Pilava čak o očitoj diskriminaciji i neravnopravnosti konstitutivnih naroda na cijelom teritoriju u BiH!? Očekivati je da će netko kompetentan pokrenuti pred istim sudom u Strasbourgu također tužbu protiv cijelog ovakvog sadašnjeg kao ratnog oktroiranog nedemokratskog ustavnog uređenja BiH i još njegova pogrešnog provođenja od vlasti Evropske unije.

BiH je, naime, specifična multinacionalna, multikulturna i multireligijska država i potrebno je da se u njoj posebno treba izgrađivati ravnopravnost različitosti ljudi i naroda u jedinstvu zajedničke države sa svojim demokratskim i pravnim uređenjem, poštivajući ljudska pojedinačna i kolektivna prava njezinih građana, nacionalnih manjina i konstitutivnih naroda-nacija. Ali, kako to učiniti u izboru predsjednika ili Predsjedništva, parlamenta, izvršne vlasti i sudstva kao glavnih odrednica suverene i demokratske država? To je glavni problem države BiH danas.

 

Dejtonski sporazum je zaustavio rat, ali nije uspio u izgradnji takve države. Naprotiv, ratna politika je nastavljena samo na drugačiji način, specijalnim ratom za postizanje istoga cilja - podjele i uništenja države BiH! To je očito svim poštenim ljudima ove zemlje i u međunarodnoj zajednici, koja je također odgovorna za destrukciju države BiH.

 

Kako birati i biti biran za Predsjedništvo BiH? Izborom Predsjedništva kao kolektivne vlasti, kolegija ili gremija, a ne individualnog zbira tri ili četiri pojedinih članova, koje biraju svi građani, konstitutivni narodi i nacionalne manjine ispunjava se osnovno demokratsko načelo o ljudskom pravu - birati i biti biran za sve funkcije u društvu i državi BiH.

 

Time se uklanja i stalna, zapravo demagoška optužba Čovićeva HDZ-a BiH i njegova stranačkog tzv. Hrvatskog narodnog sabora, da drugi biraju Hrvatima političke predstavnike, kojim se želi postići samo sebični stranački politički interes koji u drugim bošnjačkim, pa i u hrvatskim strankama gleda ne samo suparnike nego i neprijatelje, što škodi najviše samim Hrvatima, dok s dodikovskim sklapa savez sve do nestanka posljednjeg Hrvata u RS-u, kako to otvoreno prikazuje njegov stranački list Večernjih novina.

 

U izboru Hrvata u Predsjedništvo BiH potrebno je da takav čovjek bude član toga gremija, kolektivne i kolegijalne vlasti, kojega biraju ne samo Hrvati nego i svi drugi građani zajedničke države BiH i koji je odgovoran svim građanima, a ne samo Hrvatima. To, dakako, jednako vrijedi za izbor drugih članova takve državne vlasti, što njima može biti samo priznanje i čast, a svim ljudima korisno.

 

Zato je važno u izboru doličnog člana Predsjedništava imati u vidi ne samo jedan kriterij - tko ga bira nego i još barem druga četiri novinarska kriterija istine i općeg dobra, pet "w": tko, što, kada, gdje i zašto živi i radi kao član kolektivnog Predsjedništva BiH?

 

Oslobođenje

___________________________________________________________

KAP DOBROTE I LJUBAVI NAŠIH OBIČAJA

Croatia Centar i HKUD "Nasi običaji" Wien su organizirali humanitarnu akciju sakupljanja financijske potpore najugroženijim sunarodnjacima u Bosanskoj Posavini,da i njima Božić bude veseo i radostan.Sakupljeno je 1.000 Euro i kupljeno 50 paketa osnovnih živežnih namirnica koje su predane župnicima u Brčko distriktu(Zovik i Dubrave),u Domaljevcu i Derventi,te udruzi SAMARITA koja djeluje na podrucču Vidovica ,Kopanica i Jenjića.Vrijedni altruisti su čak i osobno uručili pakete jednoj šestočlanoj obitelji u Gornjem Zoviku.Ovo će postati tradicionalna karitativna akcija dobrotvora iz Beča.

 

https://picasaweb.google.com/108714007739965179430/Bozic2013NasiObicajiDarivaju?noredirect=1

 

"ZAHVALA!

U ime HU "SAMARITA", u ime naših članova, aposebno u ime korisnika želim Vam svima reći H V A L A!

Hvala Vam na 10 obilatih prehrambenih paketa koje ste darovali za potrebe korisnika HU "Samarita". Paketi su podjeljeni najpotrebitijim korisnicima iz Vidovica, Kopanica i Jenjića. Drago nam je da ste našu Udrugu izabrali za donaciju.

Želimo Vam svima ugodan radni početak u 2014. godini.

Ostajete i dalje naši dragi prijatelji.

Hvala "Mrkom" (iz Kopanica) na preporuci i dovozu paketa!

za HU "Samarita" S. Šokić, predsjednik"

__________________________________________________________________________________________________________

Živko Budimir: Priča o trećem entitetu oslabila poziciju hrvatskog naroda

 

Predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) Živko Budimir rekao je da su pristupi susjednih Hrvatske i Srbije odnosima prema BiH različiti, javlja Anadolija.

Stav srbijanske vlade o BiH, kako je kazao, umanjuje zabrinutost izazvanu prijetnjama otcjepljenem bh. entiteta Republika Srpska (RS), dok Hrvatska ignorirajući neke od institucija u BiH čini diplomatski gaf prema toj susjednoj zemlji.

Kada je u pitanju odnos Hrvatske prema Bosni i Hercegovini, Budimir je kazao da se ne slaže s tezom da Hrvatska pomaže samo Hrvatima u BiH.

Hrvatsko pitanje

"Hrvatska već duže vrijeme investira na području cijele Bosne i Hercegovine, pa čak u zadnje dvije godine i više na područja gdje Hrvati nisu većina", pojasnio je, te dodao:

"Što se tiče političkih stavova prema Bosni i Hercegovini, oni su već duže vrijeme potpuno drugačiji nego što je to stav Srbije prema Bosni i Hercegovini. Hrvatska je odavno jasno stavila do znanja da Hrvati BiH trebaju svoju poziciju u BiH graditi kroz institucije BiH", rekao je.

Budimir je rekao da "jedna ozbiljna država, a sada i članica Europske unije (EU) ne može dozvoliti luksuz ignoriranja institucija jedne druge države, a sve kao posljedica prihvaćanja jednostranih stavova jedne političke opcije hrvatskoga naroda u BiH".

"Evo već tri godine uporno ignoriraju predstavnike hrvatskoga naroda u institucijama BiH, tu konkretno mislim na predsjednika FBiH i članove Vlade FBiH. To bi se već danas moglo okarakterizirati jednim diplomatskim gafom Republike Hrvatske prema BiH i nepoštivanjem institucija BiH. To što se Republika Hrvatska zalaže i ima ustavnu obvezu boriti se za jednakost hrvatskog naroda unutar BiH, a time i FBiH, ja ću uvažiti kao njihov stav po ovom pitanju onoga trenutka kada budem vidio da oni isti takav odnos imaju prema RS, institucijama RS koje sustavno djeluju na način da se 180 tisuća Hrvata i više od 200 tisuća Bošnjaka koji su protjerani iz RS priznaju kao punopravni građani RS i omogući im se povratak i uživanje njihove imovine u RS".

Govoreći o rješenju hrvatskog pitanja u BiH, rekao je da i dalje misli da formiranje trećeg entiteta ne bi bilo najbolje rješenje.

"I dalje mislim tako, ali kao premisu tome moram reći slijedeće: Smatram nepravičnim ustrojem BiH, uređenje BiH sa dva entiteta no svjestan sam činjenice da mi to u ovom trenutku ne možemo mijenjati i da uporno inzistiranje na uvođenju trećeg entiteta je dovelo do toga da pozicija hrvatskog naroda u kontinuitetu slabi. Ja čak mislim da bi možda bilo i dobro uređenje BiH sa tri entiteta, ali kada bi većinski dio hrvatskoga naroda bio obuhvaćen tim entitetom i kada bi to bio izraz volje, odnosno svih naroda. Dakle, da se složimo oko toga da je to rješenje", kazao je Budimir.

 

Uređenje BiH kroz entitete, smatra Budimir, ne može dati kvalitet življenja ljudi koji žive u BiH, kakav daje jedan pristup regionalne organizacije BiH.

„Kad bi postojao nekakav treći entitet čije bi sjedište bilo u Mostaru, Hrvat iz Orašja, ako bi trebao svoja neka pitanja rješavati u tom entitetu, zamislite koliko on mora putovati da dođe do Mostara. Danas imamo tu situaciju sa Srbima iz Bileće i Bošnjaka iz Velike ili Bihaća", pojasnio je.

 

FBiH je u velikoj krizi

Prema njegovim riječima, FBiH je u iznimno teškoj financisjkoj situaciji, a uzrok tome nisu samo razrušeno gospodarstvo i loša privreda nego i "spoznaja da mi u kontinuitetu, od završetka rata pa na ovamo, imamo vlade FBiH koje uopće ne razmišljaju o prihodovnoj strani proračuna".

To je, kako je rekao, prouzrokovalo deficit veći od 800 milijuna KM.

Nadalje, rekao je kako predsjednik i potpredsjednici FBiH nemaju mogućnost razrješenja premijera i ministara po Ustavu FBiH nego mogu reagirati samo po prijedlogu premijera.

„U toj situaciji mi nismo u mogućnosti rješavati trenutačno stanje na način da kažemo da ćemo raspustiti vladu i zato je vrlo teško u ovoj situaciji sada dati obećanje građanima FBiH. Ja to i neću učiniti, da ću ja svojim potezima promjeniti stanje. No, postoje i drugi načini na koje se može uticati na zbivanja u FBiH, a njih ću svakako koristiti", pojasnio je, dodavši znakovito kako se, ipak, ne zna hoće li na vlasti do kraja godine biti postojeća parlamentarna većina predvođena Socijaldemokratskom partijom (SDP) BiH.

Govoreći o sudbini Bosne i Hercegovine nakon izborne 2014. godine, Budimir je kazao da se u zemlji ništa ne bi promijenilo ako bi ona bila vođena kao dosad, jer "sve što se čini u posljednjih godinu dana ima za cilj zadržavanje postojećeg stanja".

"Osobno sam uvjeren u to da će doći do promjena na izborima nakon 2014. godine. Zašto sam u to uvjeren? Zato što sam se kroz kontakte koje imam sa građanima BiH uvjerio da su postali svjesni izvorišta problema u BiH. Iz tog mog uvjerenja proizilazi jedan moj stav, a to je da će izbori 2014. u BiH za mnoge političke subjekte biti veliko iznenađenje", rekao je Budimir pojašnjavajući kako će građani na tim izborima tražiti nove opcije.

Nakon izbora 2014. budućnost BiH će biti svjetlija, kako smatra Budimir.

 

Prijetnje otcjepljenjem

"Nakon tih izbora će doći do značajne promjene odnosa u BiH. Vrijeme je da BiH postane normalna država. Da ima jednog predsjednika, da ima vladu BiH, a ne nekakvo Vijeće ili Savjet ministara i da BiH ima jedan parlament i predsjednika parlamenta".

Rekavši kako dugo vremena upozorava na prijetnje odcjepljenjem iz entiteta RS, Budimir je istakao kako se takvih prijetnji sve manje boji.

"Do prije nekih šest mjeseci ta zabrinutost za mogućim procesima u BiH kakvi su se najavljivali iz RS kod mene su se počeli smjenjivati stavovima Vlade Srbije, koje je izrekao vicepremijer Aleksandar Vučić, kada je jasno stavio do znanja da je za njih BiH u postojećim granicama neupitna, kako će oni održati kvalitetne odnose prema RS, ali da žele graditi kvalitetne odnose i prema BiH",  stav je Budimira.

Komentirajući trilateralne sastanke između BiH, Srbije i Turske, Budimir je rekao da je stava da treba podržati sve ono što može pomoći BiH i regiji da izađe iz teškog ekonomskog stanja u kojem se nalazi.

„Ja nisam do sada primijetio da postoje neki uvjeti turske vlade prema ovoj regiji. Ukoliko budu postojali bilo kakvi politički uvjeti koji će na određeni način predstavljati teret ne samo BiH nego i cijeloj ovoj regiji, prvi ću biti protiv toga da nastavljamo takve aktivnosti", pojasnio je Budimir za Agenciju Anadolija.

 

neznase.ba

Kada u HNS-u ne bude Čovića i drugih smiješnih likova, on će biti mjesto za umne i čestite Hrvate

 

Sveučilišni profesor dr. Mile Lasić smatra kako bi HNS trebao biti sastavljen od izabranih dužnosnika, sveučilišnih profesora, crkvenih službenika, kulturnih i javnih djelatnika koji će biti nadmoćni u odnosu na one čiji svjetonazor i perspektiva dopiru od Kupresa do Neuma i od Neuma do Salakovca.

 

Piše: A.Mrkonjić

Profesor Lasić tvrdi kako je i previše “drugova” i demokratskoga centralizma u sadašnjem HNS-u.

Dva HDZ-a pokušavaju “spasiti” Hrvatski narodni sabor. On se održava pod dominantom palicom HDZ-a BiH, a neki tvrde da je razlaz dvaju HDZ-ova u tom tijelu neminovan. Kako Vi komentirate odnos dvaju HDZ-ova i budućnost sabora do i nakon općih izbora?

Dogodilo se, srećom, što se moralo dogoditi. S navodnim “Havelom” na čelu HDZ-a 1990. se ni toliko nije moglo očekivati. Njegov nasljednik nema uopće dileme je li BiH “naša zemlja” ili nije, jesu li Hrvati “problem ili dio rješenja”, je li rješenje za sva tri bh. nacionalna i bh. državno pitanje u transnacionalnoj i transentitetskoj suradnji te u konačnici u pristupanju BiH Europskoj uniji.

 

Martin Raguž je preuzimanjem stranke koja se ne zove najsretnije, ipak, otvorio očekivani proces političke pluralizacije među Hrvatima u BiH, uključivo kako od “etnosa” napraviti “demos”, to jest od etničke skupine napraviti samosvjesni “politički narod” unutar BiH, osuđenoj na njezinu višenacionalnost. Za takvo što nije, dakako, dovoljno kazati: “Mi smo konstitutivni narod”. Dakako da je to točno, ali što s time? Treba tek demonstrirati, po uzoru na Nijemce, da svi narodi i svi ljudi trebaju imati jednake šanse bez obzira na njihova krvna zrnca te tek tako biti “političkim narodom”, jednim od tri, što je sudbina BiH, ili je uopće neće biti. Treba, dakako, usput opovrgnuti i monopol na patriotizam raznim “tihićima”, “izetbegovićima” i “lagumdžijama”, na poziciju “temeljnog naroda” i njihov tzv. prirodni patriotizam. Nismo li ovaj film već vidjeli prije 20 godina? Istinski ustavni patriotizam, onaj u Habermasovom smislu, podrazumijeva, naime, poštovati i svoj i identitete svih drugih, uključivo i ljudska prava i Ustav i zakone ove zemlje.

 

To znači, biti i Hrvatom i Bosancem i Hercegovcem i europejcem, u krajnjem: biti privrženikom i vlastitog i višestrukih identiteta. U konačnici, Hrvati moraju prije svih drugih, i više od drugih, biti “ustavni patrioti” ukoliko dobro misle i sebi i drugima. Konstituirali smo i činimo ovu zemlju i našom i bošnjačkom i srpskom, ali moramo je tek učiniti političkom zajednicom i voljnom “nacijom-državom” i europskom zemljom u političkom i kulturološkom smislu. Moramo biti, dakle, i “političkim narodom”,  a ne samo etničkom skupinom, kako nas tretiraju i što nam žele neprijatelji višenacionalne zemlje BiH i našega identiteta. Razlaz dvaju HDZ-ova je , dakle, bio neminovan i hvala nebesima da je do njega i došlo. Gdje svi jednako misle i nema mišljenja. Dominacija HDZ-a BiH kao etničkog pokreta bh. Hrvata je nedopustiva sa stajališta interesa bh. Hrvata. Takva pozicija mora ustupiti mjesto pluralnom HNS-u u kojem će biti moguće alternativno misliti i djelovati i kao hrvatska i bosansko-hercegovačka i proeuropejska politička stranka, biti dijelom cjeline, ali ne izgubiti ni vlastiti profil. Budućnost HNS-a je, dakle, posve otvorena knjiga. I bilo je krajnje vrijeme otvoriti pitanje što je HNS, upravo na način kako ga je Martin Raguž i otvorio…

 

Ima li snage Martin Raguž i hoće li Dragan Čović možda prihvatiti zahtjev “devedesetke” da se HNS otvori za sve Hrvate ili jer to borba da se pronađe krivac za eventualni raskid partnerstva?

 

Mala bara, puno krokodila. Stručnjaci za nacionalno pitanje – kao neupitno pitanje – obično nemaju pojma ni o čemu. Ne zna se tko je smješniji ili žalosniji. Apologeti HNS-u, kakav je danas, ili protivnici ideje bilo kakvog HNS-a, posebice među Hrvatima. A ima ih, nažalost, napretek, i ne samo među tzv. platformašima, jer time plaćaju njihove akademske i političke promidžbe. Oni više i ne znaju što čine ili su toliko zabrljali da im povratka i nema. Ideja HNS-a stoji, dapače, u izravnoj vezi s mogućnostima tzv. institucionalne ravnopravnosti i/ili institucionalne autonomije, koju tek treba ispuniti sadržajem po uzoru na autonomije dugih višenacionalnih zemalja, Švicarske i Belgije, primjerice. Utoliko je vrjednija od svih nas, pa i od Čovića i Raguža i njihovih političkih sudbina.

 

Ako HNS ikada zaživi u punom smislu, u njemu mora biti, dakle, mjesta za sve političke (i kulturološke) i interesne opcije kod bh. Hrvata, izuzev radikalno lijevih i desnih, dakako izuzev i lopovskih, klijentelističkih, znate već kojih. U HNS-u mora jednostavno biti mjesta i za istaknute pojedince koje se ne može zaobići s obzirom na njihov doprinos znanosti, kulturi, itd. Jedno je već jasno, ne može HNS imati legitimitet u očima hrvatske, bh. i međunarodne javnosti, pa ni funkcionirati ukoliko je ustrojen i funkcionira milošću prvoga čovjeka najmoćnije političke stranke među bh. Hrvatima, ili njih par, pa bio među njima i Martin Raguž, svejedno mi je. Ne radi se o suverenitetu, legalitetu i legitimitetu dobivenom milošću kralja-suverena, nego o onomu koji se stječe na izborima i radom izvan politike, na sveučilištima, primjerice. K tomu, HNS ne smije biti transmisija ničije volje i “stroj za glasovanje”, nego “agora”, mjesto za formiranje autentičnog izraza političke volje i potreba bh. hrvatskih ljudi. HNS, pogotovu, ne smije obvezivati na jednoumlje, kako stoji u zadnjem stavku čuvene HNS-ove deklaracije, inspiriranom, očigledno, načelom “demokratskog centralizma”. Nije, uostalom, tajna, u tzv. stožernoj stranci, kao i u HNS-u organiziranom po njezinoj slici i prilici, ima itekako “dobrih drugova i komunista”. Političkih i kulturoloških pluralista ima znatno manje …

 

Treba li HNS Hrvatima u BiH i kakav bi ustroj toga foruma trebao biti? Tko bi morao činiti HNS?

 

HNS je – unatoč svim manipulacijama njime i s hrvatskih i bošnjačkih strana – potreban bh. Hrvatima, pa i zemlji BiH, kao što žedna zemlja treba kišu. Ali, ne onakav kakvog ga zamišlja njegov sadašnji predsjednik Dragan Čović i neki smiješni likovi, njegovi potpredsjednici, koji ponavljaju gluposti koje su im kazane da izgovore ili se upravo njima udvaraju “bossu”. Takvi kao da nastoje svakog novoga dana količinom stupidnosti dodvoriti se svome gospodaru. Kad bih bio na njegovom mjestu, odmah bih ih se odrekao…

 

Ne znam kad će doći dan u kojem ni za Čovića ni za druge smiješne likove u HNS-u neće biti mjesta. Ali, znadem da tek tada bit će mjesta u HNS-u za najumnije i najčestitije među bh. Hrvatima, one koji su sada posve odgurnuti na marginu političkoga i društvenog života. HNS bi, dakle, jednog dana trebao biti sastavljen i od bosanskih i od hercegovačkih Hrvata, kako legitimno izabranih političkih predstavnika određenih razina političkoga organiziranja, tako i od najumnijih i najčestitijih kulturnih i javnih radnika, uključujući vjerske službenike i sveučilišne profesore, one koji su vjerni svojoj struci i savjesti, koji žive i svoj hrvatski identitet, ali i bosanskohercegovački i europejski i time bivaju nadmoćni onima čiji svjetonazor i tzv. zainteresirana perspektiva dopire od Kupresa do Neuma i od Neuma do Salakovca …  Takav HNS bi se mogao baviti posve kompetentno krucijalnim pitanjem i vlastitoga i višestrukih identiteta, djeljivim i prenijetim suverenitetom, pitanjima razvoja i europskim integracijama, kao što i priliči krovnoj organizaciji bilo kojega političkog naroda. To što Hrvati u BiH takvima još nisu postali, nije krivnja samo Bošnjaka, koji se muče s vlastitim identitetom, i/ili Srba koji žive iluziju o sebi i RS-u kao “državi u državi”, nego je primarno posljedica vlastite političke malodobnosti, govoreći Kantovim jezikom. Za novu hrvatsku i bh. političku i kulturološku samosvijest potrebni su nam, dakle, novi proeuropski politički vođe, čestiti neokaljani ljudi, pa i nova organizacija HNS-a. U protivnomu, bit će sve kako je već bilo i već viđeno, samo što će se pojavljivati u još karikaturalnijim formama…

 

Dnevni list

Podesi kao favorit

 B

________________________________

"Dragi moji političari, Bez obzira kojoj političkoj stranci pripadate, oporbi ili vladajućim, želim vam se zahvaliti što ste od jedne jake, industrijske, poljoprivredne, turističke zemlje...moje domovine Hrvatske...u samo 20 i kusur godina uspjeli napraviti, što bi narod reko - "Go ku.ac".

Od žitne Slavonije ste uspjeli napraviti ledinu..."nogometno igralište"... na kom "utakmica" nije odigrana već 20 godina pa je korov preuzeo i naš i protivnički šesnajsterac zajedno sa centrom. Mora da ste ponosni na to? - čestitam vam!

Čestitam vam i na tom što ste uspjeli sjebat drvnu industriju kraj živih šuma Gorskog Kotara i Like pa sad drvene stolice koje su napravljene od našeg drva kupujemo od Talijana...jer eto...oni to mogu, a mi ne.

 Čestitam vam i na tom što ste od svjetski poznate hrvatske brodogradnje napravili to da nas čisto veseli kad brodogradilište "3. Maj" sklopi ugovor u vrijednosti 800 dolara pa radimo kanue za somalijske naručitelje. Ponosim se s vama. Čestitam, uspjeli ste!

 Uspjeli ste i u tome da 90tih isisate sve novce iz naših domaćih banaka koje ste kasnije sanirali sa našim novcem a onda ih prodali strancima uz ogromne provizije za vas i vaše obitelji pa vam sada sinčići i kćerkice uživaju dok mi jedemo govna koja ste vi izasrali. Ponosim se sa vama...čestitam vam od srca.

Uspjeli ste sjebat i poznate građevinske firme koje su radile po čitavom svijetu i zapošljavale po 15tak tisuća radnika. Naši građevinari su prije bili cijenjeni u cijelom svijetu...a danas?...danas ste od njih oformili građevinsko mafijaške organizacije koja jedna drugu koči i međusobno se kolju poput vukova nad plijenom, i to direktno za vašu korist...za vašu i vaših sinčića i kćeri. Ponosim se sa vama. Čestitam.

 Čestitam vam i na tome, što ste u ono malo državnih firmi što je ostalo, uspjeli ugurati svoje rođake pa sad nama običnim "malim" ljudima javljanje na javne natječaje u vezi dobivanja posla izgledaju kao sajens jebeni fikšn. Bravo. Čestitam. Ponosim se sa vama.

Uspjeli ste sjebat kompletnu industriju...ne jednu...ne dvije tvornice...vi ste uspjeli sjebat do temelja kompletnu industriju...sve sve sve...i više od SVE. Zadnjeg kojeg sjebavate je kamenolom koji se bavi eksploatacijom bračkog kamena...kamena za kojim ludi cijeli svijet, baš vi ste uspjeli sjebat. Da ono što cijelom svijetu treba, nama ne treba - za to ste se pobrinuli vi. Čestitam. Ponosim se sa vama, al baš ono, što bi reko Edo Majka - pravo pravo!

 Kako ste sjebali industriju, tako ste sjebali i radnička odmarališta na moru. Ista ona u koje bi svake godine radnici sa svojim obiteljima za jeftine pare otišli na ta 2 jebena tjedna...2 tjedna mora...2 tjedna u kojima su padali romantični poljupci sa prvim ljubavima, negdje na Jadranskom moru. Danas si malo tko može priuštiti 2 tjedna mora...a da nema romantičnih poljubaca na Jadranu, za to ste se pobrinuli vi.

Čestitam vam. Ponosim se sa vama.

 Ponosim se sa vama, kada mi prijatelj...visoko obrazovan i stručnjak u svom poslu govori: - Stari, možda sam si uspio riješiti Kanadu! Mogu samo reći da ukoliko moj prijatelj i ode, Kanada će biti jedna sretnija zemlja. A vi? Ne brinite se, tu sam ja da se ponosim vama.

 Ponosim se sa vama, kada me moj prijatelj Mrki...inače zidar...nazove pa kaže: -Krule prijatelju... kud sve ovo ide u pičku materinu... suze mi na oči od muke idu! Mogu samo reći da je Kanada tužna što nema mog Mrkog. A vi? Ne brinite se...tu sam ja da se ponosim vama.

 Čestitam vam i na tome što ste nakon rata uspjeli isprintati papir sa 500 000 branitelja kao da smo ratovali protiv Kine i Indije zajedno, te u tu brojku ugurati sebe...svoje rođake...rođakove rođake...i od rođakovih rođaka rođake. Znam da je to za vas bilo jebeno, vrlo jebeno...mislim...ne rat...nego to sve papirnato sprovesti i napraviti...ne morate mi objašnjavati, pobogu, pa bar vam ja vjerujem. Znam da vam je bilo jebeno srediti si papire za vojne mirovine I činove...oh...pobogu...pa kao da je bilo lako tamo negdje 1991...1992...sa BMW-om sletiti u jarak sa činom brigadira...pukovnika... jedno 80 km od prve linije. Mislim da sam ja jedini koji vas razumije i stoga se ponosim sa vama.

 Ponosim se ja sa vama i kad je u pitanju mladi hrvatski čovjek koji je tek izašao iz srednje škole jer osim što ništa ne zna raditi nigdje nema priliku i naučiti. To ste mu sredili vi. Bože kako vas volim i ponosim se sa vama.

 Najmanje 100 afera ste proizveli čija se materijalna šteta mjeri u MILIJARDAMA EURA koje ste sebi slili na razno razne bankovne račune Kajmanskog otočja i Ekvatorijalne jebene Gvineje čiji direktor banke ni ne zna da postoji Hrvatska, ali zna da postojite vi. Čestitam...i naravno...ponosim se vama.

 Ne mogu vam opisati koliko sam sretan što ste svojevremeno uzimali radnicima 2 i 4% od plaća i tako godinu i nešto...a sad ste digli i PDV na 25%. Nakon 20 godina sustavne pljačke i uništavačine uspjeli ste sjebat sve što hoda...puzi...gmiže...a rupe u državnoj kasi da čepimo mi? Opisati vam ne mogu koliko se ponosim vama.

 Čestitam vam i na ulasku u Europsku Uniju čije sam i sam standarde prigrlio odmah, pa sad dok cijela Europa spava, ja u 10 navečer palim veš mašinu kako bi oprao veš po jeftinijoj tarifi struje čiju ste cijenu formirali ka da je ista 3 puta opasala Zemlju pa tek onda došla u moju veš mašinu. U ponoć kad Europljani sanjaju, ja se jebem sa centrifugom od veš mašine zajahavši istu kako mi ne bi otišla u hodnik. Ponosim se sa vama...kako ja tako i moja veš mašina.

 U samo 20 godina sjebali ste sve. Sve što se na hrvatskom jeziku izreći iz usta dade, vi ste sjebali. Niste vi uništili, vi ste SJEBALI. Kužite? SJE - BA - LI. Tim sjebanlukom, sjebali ste i malog poštenog čovjeka, koji sam sebi nameće da je nesposoban, a zapravo...PREŽIVJETI u ovoj hrpi govana koju ste vi izasrali, može samo nadčovjek...superčovjek...jebeni SUPERMAN.

 Moj Mrki je jednom na baušteli rekao: - Ništa im sveto nije, majku li im jebem lopovsku! - te nastavio raditi svoj 250satni radni mjesec.

Oprostite mom Mrkom na psovanju...a i sam nisam siguran na koga je mislio. Nije na vas...jer vi ste iskreni i pošteni...zato se ja ponosim vama. Čestitam vam!

______________________________________________________________________________________________________

SARAJEVO:Bujrum/dobrodošla Breno,marš Thompsone !?       

Autor Adnan Sivčević     

 

Znam da mnogima u ovo vrijeme nije mnogo stalo do Thompsona i njegovih nastupa,pored cirilice u Vukovaru i refernduma koji je jucer održan u Hrvatskoj,ali moram(o) se malo i osvrnuti na to što Thompson (ne)smije u Sarajevo a pjevaci poput Ace Lukasa,Gorana Bregovica,Lepe Brene su uvijek dobrodošli u (multi-kulti) Sarajevu...!

Zaista,ali zaista je licemjerno od Sarajeva i Sarajlija koji raširenih ruku docekuju Brenu u dvorani Zetra.Naravno,digne se hajka protiv zabrane koncerta,no koncert se ipak održi,kada je u pitanju Brena.Zašto se digne tolika hajka na Thompsona da covjek mora otkazati koncert,koncert koji je trebao biti humanitarnog karaktera,novac od ulaznica trebao je ici za izgradnju Hrvatskog studentskog doma u Sarajevu,kome to i zašto smetaju Hrvati,koji su gradani Sarajeva,pa i oni Hrvati koji su branili Sarajevo,kome smeta koncert kojim bi se obilježila deseta godišnjica od dolaska Pape Ivana Pavla II s porukom mira u Sarajevo,10.05.1997.

Protiv Brene i Thompsona se pokrene inicijativa za zabranu koncerta,no,da se primjetiti kako se manje Sarajlije bune kada je u pitanju Brena,koja je davala podršku srpskim cetnicima 90-ih godina,u Brckom,Bijeljini,zajedno sa Mitrom Miricem,koja je pjevala na raznim "skupovima",slikala se u srpskoj uniformi,u istoj uniformi od koje su stradali mnogi Hrvati i danas Bošnjaci.

A jedan Thompson,koji nikada ništa nije rekao protiv Bošnjaka/Muslimana niti izjavio,niti jedna njegova pjesma vrijeda Bošnjake/Muslimane,nije dobrodošao u Sarajevo,zašto ? Ni meni nije jasno...

Sarajevo je raširenih ruku docekalo i srpskog,lijecenog narkomana Acu Lukasa,koji je "ukrao" pjesmu Miris ljiljana i otpjevao Miris tamjana,pjevac koji je javne i poznate bh. licnosti nazivao "prljavim muslimanskim govnima",pjevac koji je Hanki Paldum nudio 1997. za Bajram cvarke,pjevac koji je pjevao Legiji,Arkanu i ostalim srpskim dobrovoljcima.Znaci,opet jedan srbin dobrodošau u Sarajevu,bez obzira što rekao i otpjevao,a Thompsonu opet jedno veliko NE ! Zašto? Nije mi jasno...

Mi,muslimani koji volimo,pratimo i cijenimo rad gospodina Perkovica,cudimo se ovakvim "ispadima" Sarajeva i Sarajlija,doživljavamo Sarajevo kao centar Islama,koje šuruje sa Pravoslavcima protiv Katolika.

Zaista je smiješno kada se Sarajlije bune protiv nastupa Thompsona u Sarajevu,a ni "a" ne kažu kada Thompson dode u Kiseljak koji je 30-ak kilometara od Sarajeva,kao da je samo Sarajevo Bosna i Bosanski narod...?

Nas,koji volimo Marka Perkovica ima velik broj,no ne smijemo toliko pricati o tome jer je Perkovic zlo za Bosnu,a ovi gore koje sam nabrojao,oni su kao dobro za BiH,smiješno i žalosno...

Ocekujem(o) da se Sarajevo izvine javno,Marku Perkovicu što su mu prijetili bojkotom koncerta a raširenih ruku docekali Acu,Brenu,Bregu...i još ocekujem(o) da ce Thompson što prije predstaviti svoj novi album ORA ET LABORA (MOLI SE I RADI ) i u Sarajevu,koje je koliko srpsko,bošnjacko,toliko i HRVATSKO !

 

ZA SARAJEVO,SPREMNI !

Adnan Sivčević

_____________________________________________________________________________

Dijaspora – lijek protiv hrvatske učmalosti

 Hrvatski svjetski kongres

 

REALNO UZ ISTINU    Piše: Mladen Milić

 

Čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji.

Da je trenutna vlast spremna preko noći promijeniti zakone, nije ništa novo. Da su spremni provoditi svoju volju nedemokratskim metodama koje onda ruši Ustavni sud, postalo je uobičajeno. Da je javna rasprava nepoželjna, to se i otvoreno kaže. Kada se pojavi problem, mlatne se novim zakonom i pravilnikom pa „kom' opanci, kom' obojci“. Posljednje u nizu što se dogodilo ostalo je nezapaženo, baš kako to i inače bude u zadnje vrijeme, pogotovo ako se tiče hrvatskog iseljeništva, klasično ignoriranog u hrvatskom javnom prostoru. Zakonom o prebivalištu Republika Hrvatska se vrlo nedefinirano odredila spram dijaspore. Iz zakona se dalo iščitati da će svi koji idu na duže od godine dana raditi ili studirati, morati poništiti svoje osobne iskaznice ili će biti kažnjeni. O maštovitosti provoditelja ovakvog zakona ljudi su mogli samo nagađati ili se bojati. Nije se predvidjelo nikakvo zamjensko rješenje niti se jednostavno pogledalo kako to rade druge države. Jer osobna iskaznica nije samo dokaz o prebivalištu, nego je i dokaz identiteta. Oduzeti je nekome u vrijeme kad se cijelom Europom putuje s osobnom, znači proglasiti ga građaninom drugoga reda. Tek kad su se stvari počele komplicirati, konzulati su morali dati preciznije tumačenje i tako je, barem za sada, izbjegnuta veća blamaža.

 

Odricanje od financijske snage iseljeništva

No, to je samo jedan u nizu loših poteza prema hrvatskom iseljeništvu. Bivša država živjela je od deviza zarađenih „vani“, ali je bila prilično opterećena dijasporom, pratila ju, po potrebi likvidirala pojedince ili ih optuživala za terorizam. Nakon osamostaljenja, očekivala se renesansa odnosa prema iseljeništvu, njihovo aktivno sudjelovanje u obnovi i razvoju domovine. Dijaspora je i dalje davala mnogo, pogotovo u Domovinskom ratu – primala prognanike i slala oružje i šlepere humanitarne pomoći.

 

No, gdje je zapelo i zašto, ostaje otvoreno pitanje koje se rijetki usuđuju javno postaviti. Pogotovo se to pitamo u vrijeme gospodarske krize, i to pored financijski vrlo snažne dijaspore. Prema nekim procjenama, svaki peti uneseni dolar ili euro dolaze od hrvatskih iseljenika, a to je samo ono što se vidi na transakcijama. Također, neki stručnjaci odgovorno tvrde da Hrvatska može financirati svoju mjesečnu potrošnju deviznim doznakama koje iseljeništvo dostavlja u Hrvatsku. Umjesto da iskoristi financijski potencijal, država se krajem devedesetih odlučila na samoubilački potez – prodala je banke, iseljeništvo je počelo novac preusmjeravati u zapadne banke, a novac rodbini slati drugim kanalima. Priča je dalje poznata – banke su „sanirane“, a država je počela kupovati mnogo skuplji strani novac koji će otplaćivati naši praunuci.

 

Odricanje od demokratske snage iseljeništva

 

No, hrvatsko iseljeništvo nema samo financijsku snagu. Dapače, zajednica Hrvata u Bosni i Hercegovini je konstitutivni narod, koji ima drugu jako važnu ulogu. Ona je desetljećima bila demografski bazen koji će se zbog nebrige domovine vrlo brzo isprazniti. Njezin značaj stajanja na razmeđi civilizacija ne treba ni spominjati. Dijaspora, bila ona politička ili ekonomska, ima jednu drugu važnost i snagu. Politička napose, ali i ekonomska dijaspora, pokazatelj su truleži i nemoći socijalističkog sustava jer gotovo nitko nije imao želje emigrirati u istočni blok, nego isključivo u zemlje zapadne demokracije. Ne samo zato što se tamo bolje zarađivalo, nego i zato što se tamo slobodno živjelo, nije se za krivu riječ išlo u zatvor. Time je hrvatska dijaspora postala važna karika u demokratskom oblikovanju domovine jer su iseljenici ljubav prema domovini gradili na demokratskim temeljima slobode, a ne unutar totalitarnih zidova komunizma. Lajtmotiv očuvanja identiteta u dijaspori bila je čežnja, a u domovini strah. No, veliki problem ostali su nametnuti stereotipi koji su pratili naše iseljenike.

 

A slika gastarbajtera koji vikendom u polumračnoj zagušljivoj njemačkoj krčmi jede „ćevapćiće“, lijepi sviračima marke na čelo i razdrlji košulju svaki put kada čuje Matu Bulića, danas je definitivno prošlost; gastarbajter koji ljeti dolazi iz Vrankvurta Marcedesom u vikendicu na urlaub i daje ojre za gradnju lokalne crkve časteći usput cijelu birtiju može se vidjeti samo u propangandističkim jugofilskim filmovima i pamfletima. Potomci hrvatskih iseljenika danas su direktori banaka, menadžeri velikih poduzeća, umjetnici, profesori, športaši, znanstvenici, odgajani u kolijevci nostalgije za rodnim krajem u kojem se nikad neće moći uspjeti kao ovdje, na privremenom radu, koji nikad ne prestaje.

 

Njihove uspjehe i uspone prati činjenica da u životu nisu uspjeli uz pomoć kumova tajkuna ili očeva partijskih i političkih sekretara, što je bio slučaj u bivšoj državi, premreženoj partijskom korupcijom i nepotizmom. Njihovi su roditelji imali dvije vrijedne ruke, često nisu znali jezik zemlje u koju su došli. Bili su stranci, auslenderi, gastarbajteri, koji su pričali nekakav kreutsch ili croenglish. Tim više moramo cijeniti njihov uspjeh i ljubav prema domovini (i oprostiti im poneki pogrešan emotivniji istup, poput Šimunićevog). Svoj uspjeh više cijene jer su ga postigli sami u demokratskom kapitalističkom sustavu koji možda jest okrutniji, ali zna biti i pravedniji.

 

Niko i Robert – slika hrvatske dijaspore

Možda najbolja slika hrvatske dijaspore ovih su dana postali Niko i Robert Kovač. U trenucima kad je poznati hrvatski jal doživio vrhunac, a motivacija dno, kad su počele pljuštati optužbe sa svih strana, netko je ipak dopustio da kormilo za biti ili ne biti preuzme Niko, koji je svoj karakter pokazivao još kao igrač – talent, borbenost, rad, veliko srce. Svakako karakterne osobine, ali one su se razvile u sustavu koji je takve vrijednosti podržavao. Požrtvovnost braće Kovač nije jamčila da će utakmica biti dobivena, ali je jamčila da će dečki ostaviti srce na terenu. Nogometna reprezentacija ustvari je ogled odnosa dijaspore prema domovini. Ona je nezamisliva bez braće Kovač, Petrića, Rakitića, Šimunića i mnogih drugih. Svi su mogli izabrati drugi dres, ali su izabrali hrvatski. Jer domovina znači mnogo i kad si druga generacija iseljenika. Domovinu razumiješ i kad brkaš padeže. Tim gore zvuči Milanovićeva uvreda Davoru Stieru kako kao pripadnik dijaspore ne može razumjeti Hrvatsku.

 

Zato svaka zrela država i nacija čuva svoju dijasporu. Hrvatska bi trebala to isto. Za određene „najamnike i zakupnike“ iseljeništvo je prijetnja i smetnja. Ali za većinu Hrvata dijaspora je veliko bogatstvo. Iseljeni Hrvati, baš kao i raseljeni Židovi, žive od čežnje za tlom, tradicije i religioznosti, žive od prisjećanja. Zato – čuvajmo dijasporu. Ona ne donosi samo novac, nego i samosvijest, naviku života u demokratskom i pluralnom okruženju, pomalo idealističnu sliku domovine, toliko potrebnu nama koji smo ogrezli u površni realizam. Ona je lijek protiv naše učmalosti i narcisoidnosti, evociranje činjenice da nismo najpametniji. Dijaspora je korektiv naših prizemnih devijacija i uskogrudnosti. I kao što braća Kovač polako stavljaju stvari na svoje mjesto, možda je vrijeme da ih i u politici netko tako postavi. Jasno, s vizijom, vruća srca i hladne glave.

PS: Nisam zaboravio, nego sam namjerno ostavio za kraj još jednu dijasporu. Malu, raseljenu, nekažnjeno rastjeranu. Enklavu Hrvata u Srijemu. Ponosnu, jasnu, pricijepljenu na stablo kršćanskih mučenika iz vremena Dioklecijanovih progona. Čuvajmo i nju i učimo od Srijemaca da je ponos ono što ostaje i kad te tuđin pogazi, a tvoj zaboravi.

PPS: Ne može se reći da trenutne vladajuće garniture ne brinu za dijasporu. Svakim danom marljivo je povećavaju.

_______________________________________________----------------------------------------------------------------------------

Privremeni odlazak iz Hrvatske-Novi zakon o prebivalištu

Analizirali smo ovaj zakon i došli do zaključka da se ne morate odjavljivati,a policija Vas ne može po službenoj dužnosti odjaviti jer u zakonu piše:"Građani SU DUŽNI KADA PRIVREMENO ODLAZE IZ REPUBLIKE HRVATSKE na dulje od godinu dana radi obrazovanja, obavljanja poslova koji nisu trajnog karaktera i vezani su za određeno vremensko razdoblje, dugotrajnog liječenja i drugih razloga, o tome OBAVIJESTITI POLICIJSKU UPRAVU ILI POSTAJU na čijem području imaju prijavljeno prebivalište..".Nitko od nas ne boravi u inozemstvu duže od godinu dana,jer idemo na godišnje odmore i posjete ,a policija provjeru može potvrditi ako nam ostavi poziv i mi se ne javimo godinu dana.

Sve ostalo su politićke idiotarije i tumaćenje zakona po nahodjenju.

Svako u vlasti tumaci zakon kako mu se prohtije.Najbolje nista ne raditi,pa ce valjda ovoj idiotariji i sikaniranju doci jednom kraj.

Nikada nemojte potvrditi da boravite van Hrvatske vise od godinu dana,vec 2-3 mjeseca ,jer mozete ici na put oko svijeta,na izobrazbu,na teren,poslovno kao trgovacki putnik,...Jer nitko vam ne moze nijekati Vas Status i obim posla u tvrtki u kojoj radite,a ako ste samostalni poduzetnik onda je jos lakse.

Bit ce pokusaja na granici da Vas se odjavi po sluzbenoj duznosti,ali ostanite ubijedjeni u ovako tumacenje zakona i policajci Vam ne mogu tvrditi suprotno.Sve ovisi od Vase izjave.

Preporucamo da izprintate tekst naputaka Zakona o prebivalistu( http://www.mup.hr/147483.aspx) i da imate uvijek sa sobom da pokazete uniformiranim licima da ste u pravu. DPB

"Pozdravljamo incijativu Hrvatskog Svjetskog Kongresa i smatram jako stetnim i suludim odluku Hrvatske Vlade ! Znacili to , da ce sutra svi prisiljeni ' trbuhom za kruhom ' napustiti Hrvatrku izgubiti i pravo na osobnu iskaznicu ."

Čim je Ministarstvo unutarnjih poslova RH najavilo novi Zakona o prebivalištu, Hrvatski svjetski kongres (HSK) je počeo prema svojim mogućnostima na svim vodećim državnim razinama u ime HSK pismeno i usmeno upozoravati na štetnost ovako koncipiranog i tako prema najavama prakticiranog zakona. Tako je bilo i ljetos prigodom 20-te obljetnice HSK u Zagrebu, od predstavnika parlamentarnih stranaka u Saboru do tiskovne konferencije i svagdje gdje smo mislili da ćemo naći pomoć.

 

Ustanovili smo također da ima više različitih tumačenja toga hrvatskoj izvandomovinskoj javnosti jasno ne objašnjenog zakona.

HSK svim žarom na svim razinama diže svoj glas protiv tog zakona, ali bez uspjeha kao, nažalost, i o cijelom nizu drugih tema i predmeta važnih za nas izvan domovine. Očito, za vrijeme komunizma bila je u domovini zabranjena sloboda govora, a sada smijemo govoriti, ali nas nitko ne sluša i ne uvažava. Osim aktualnih vlasti i domovinski mediji, kao što svi primjećujemo, nemaju interesa za naše izvandomovinske teme i ignoriraju nas godinama i tu će se morati nešto stubokom promijeniti…

Kako se bliži „zadani rok“ gubitka osobnih iskaznica od 29. prosinca 2013, a domovinske vlasti u ovoj stvari ostaju pri svom i ne daju dodatna objašnjenja, pozivamo sve koji imaju dobre ideje i misle da mogu nešto pomoći, da se zajednički udružimo i svim zakonskim sredstvima, bez podvala i hrvatskog jala, opremo ovom skandaloznom i politički motiviranom zakonu, koji odbija Hrvate iz izvandomovinstva od svoje domovine, od njihovoga hrvatskog identiteta i svodi ih na razinu stranih turista.

Naravno, svesrdno podržavamo borbu protiv lažnih prebivališta i potičemo na žurno uredno sređivanje biračkih popisa. Ali svi znamo da zbog toga statistički malog broja zloporaba nije pravedno kažnjavati i odbijati od domovine stotine tisuća hrvatskih građana.

Ako bude tako kako se u javnosti dosad percipirao ovaj zakon, mi u HSK razmišljamo o pasivnom otporu i pozivu svima na građansku neposlušnost u ovoj stvari. Nije potrebno ni u ovom pitanju izmišljati toplu vodu, već pogledati kako uspješno ovo pitanje rješavaju druge europske države. Jer našemu malom, u dvije države podijeljenom i po svijetu raseljenom narodu nije druge nego u ovom europskom i globalnom svijetu dobro paziti na cjelovite i nedvojbene interese svoga cjelovitog narodnog korpusa.

 

Fra Šimun Šito Ćorić,

glasnogovornik HSK

_____________________________________________________________________________

Ovo se sad posebno odnosi na nase Klubove,Kud-ove i ostale festase.

Dragi nasi Posavljaci,prije nego sto pozovete pjevaca,pjevace na festu zamolio bi da skupite prije dan sve nase ljude,slijepce kao sto ste vi i da svi skupa pogledate kako se ruse,pale nase svetinje i narod ubija.Vi nemate stida i vama je dzaba nesto pricati,mozda shvatite i vi i taj narod koji dolazi na feste kad ovo pogledaju da mi imamo svoje pjevace mada su i oni podmukli na tudjim festama pjevaju svome kralju Petru,svetome Savi a vi znate o kome je rijec,ja sam sve to vidio cuo.Vecina od tih festasa kad aje Posavina gorila pijuckala pivu u JUgo restoranima i pjevala pod Jugo zastavom pa i ne znaju sta je to POsavinamkoridor,Bitka tj agresija na Cer,Johovac,Focu,Kotorsko i nize prema Dervent,Modrici,Odzaku i sve do Bos,Broda,pa molim va sdobro pogledajte i dajte nasoj raji da vide istinu je rneki jos uvjek zive pod Jugo zastavom i visi im slika zlocinca Tita i petokraka se sjaji u sobi im umjesto kriza i raspela,Mozda se spremajui za sslet,stafetu je narod zivi,s aTitom u Titu i posle Tita Tito ,pa dajte da vid eu kakvom uniformi ova agresorska banda rusi nase svetinje,E moj narode,gade mi se pojedine vase feste i isto se odnosi na pojedine radio stanice,sve vi znate d ane napominjem je ropet ce s enaci par njih pa ce reci eto opet Zoki nesto pametuje,Pametujem mozda ali istina je sve ovo,Lijepi pozdrav onima koji nedjau sebi d aim drugi namece ensto stop nama ne pashe(Pasche)pase,je rmi imamo svoju kulturu,obicaje nasi pradidova i prabaka.Budimo ljudi,i ne prodajimo se za sitne novce,komad slanine,casu rakije,djeca sve gledaju i pitaju se,Tata a zasto mi ne zivimo tamo gdje si se ti rodio,a tata kaze,nasi na ssine izdali itd ,a ono glavno precuti je rnedaj Boz eda mu cuje drug njegov d aon tj Tat kaz eda je ov abada sve to nama porusila sto je Tata imao,sto je ostalo od Dida itd.Budimo ljudi ne budimo djubradi i podignimo glavu uspravno jer mi smo POsavljaci a ne prodane schuge,shuge(suge)i nedajmo da nam drugi kroje Gache(Gace)i d anam neke dosle prkose i kazu Posavina je srpska a mi cutimo ko schuge(Suge),Shuge.Docete sutra s djecom u svoj grad(svetu didovinu) i pitace te djeca ,Tata,Mama kako to ti kazes da smo mi Hrvati a ovdje sve vise neke plisnave firange i nisu nase,Pa dokle cemo biti prodane duse,nedajmo svoje i u medijima i na radiju i na festamo I jos jedno posljednje od mene:Busite ljudi POsavljaci a z aostale na szaboli chuna(kita)n episite nigdje punim rijecima tkz R.s. Ja osobno je nikad anecu priznati rekao sam to milion puta i svi su citali i nek s ezna ,EVo kakva je ta r.s ssve s efino vidi i dan danas bi isto radili jer sam se uvjerio neki dan ,ali ovaj put bi cure i zene isle sa ovima,Jednostavno smo im mrski i oni nama sve oteli a mi opet krivi i ostajemo Ustase a ova rijec je svima jasno sta hoce da kazu,Zivili.P.s.Razocaran sam u mnoge nase jude,neke jarane,ali u Hdz nisam jer su oni kumovali i 91/91/95 i dan danas ,a ko nije jos skuzio nece nikada skuziti HDZ=KPJ isto.Ako si u Hdz ima ssve ,ako nisi umri.Vrijeme ce pokazati dali sam bio u pravu za sve ovo ,a jesam mozda zato sto nedam sebi da mi drugi kroji gace.Zbogom i ZDS nas pozdrav a kome smeta ovaj pozdrav nek ide odakle je i dosao.

Mi,  BH-Hrvati, mamlazi

 

Piše: Ivan Markešić, sociolog religije

 

PRIJE NEGOLI ponudim odgovor na pitanje je li gornja tvrdnja točna ili ne, dao bih cijenjenim čitateljicama i čitateljima rječničko značenje pojma mamlaz:

U Rječniku hrvatskoga jezika (gl. ur. Jure Šonje) u izdanju Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža i Školske knjige (Zagreb 2000) nalazi se i riječ/pojam "mamlaz" . Riječ je mađarskoga podrijetla i ima nekoliko značenja:

glupan (glup čovjek), blesan (blesavac), klipan (neotesan dječak, nedozreo mladić; glup, neotesan čovjek),

tikvan (čovjek prazne glave, glup čovjek; glupan, budala, praznoglavac); zvekan (glupan, budala, blesavac, zujan →čovjek koji zuji, koji govori gluposti).

Dakle, kada pročitate navedena značenja pojma mamlaz i kada malo sabranije pogledate, poslušate, pročitate na koji se način u povodu već tekućeg popisa pučanstva u Bosni i Hercegovini prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini i onima koji su podrijetlom iz te zemlje odnose 1) hrvatske političke elite u Bosni i Hercegovini i Republici Hrvatskoj te 2) uvaženi i uspješni građanke i građani Republike Hrvatske podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, onda je odgovor sasvim jasan:

 

da, mi bosanskohercegovački Hrvati jesmo MAMLAZI u svim gore navedenim značenjima.

Pitat ćete:kako je to moguće i zašto nas gore navedene političke i probitačne skupine smatraju takvima?

 

Evo odgovora:

Gotovo sve gore navedene skupine, odnosno veliki broj njihovih članova, već puna dva desetljeća uvjeravaju nas bosanskohercegovačke Hrvate – kako one u Bosni i Hercegovini tako i one u dijaspori, počevši od Republike Hrvatske pa do kraja bijela svijeta - da naša domovina nije Bosna i Hercegovina, da je to neka tuđa – balijska, srpska, čifutska, i boga-ti-pitaj-čija zemlja. Uvjeravaju nas da je naša prva i jedina domovina Republika Hrvatska. Stoga, zemlju Bosnu i Hercegovinu ne treba voljeti, ne treba je nastanjivati, u nju se iz progonstva ne treba vraćati ni izgrađivati je, u njoj ne treba tražiti oprost od komšija niti njima opraštati, jer bilo bi to zapravo bogohulno i vrijeđalo bi ta(h)nane ušne bubnjiće mnogih važnih 'uglednika' i 'čimbenika', posebno onih koji smatraju da naša domovina nije Bosna i Hercegovina. Stoga, smatra veliki broj njih, treba činiti nešto drugo: voljeti treba samo Hrvatsku, nju nastanjivati i iz nje se nakon progonstva ne vraćati kući u Bosnu i Hercegovinu, u Hrvatskoj (posebno na područjima posebne državne skrbi) treba otvarati i osnivati nove katoličke župe sa župnicima-svećenicima iz Bosne i Hercegovine kako bi tu ostali prognani vjernici iz BiH, oprost ne treba ni tražiti niti ga davati ikome, posebno ne Bošnjacima, njih i dalje treba mrziti jer i oni iz dna svoje 'turske i balijske duše' mrze nas, dok se prema Srbima i njihovoj u zločinu stvorenoj tvorevini treba odnositi primjereno obazrivo i s posebnim poštovanjem, čuvati treba Republiku Srpsku jer je ona jamac hrvatske samobitnosti u BiH, njihovim vođama treba odlaziti 'na noge', od njih dobivati najviša odličja, itd., itd.

A zašto nas smatraju mamlazima? Da bi njima bilo bolje.

 

Pođimo redom:

Većina predstavnika hrvatskih političkih stranaka u Bosni i Hercegovini uvjeravaju nas da su Hrvati u vlastitoj kući ugroženi i da su posebno ugroženi njihovi vitalni nacionalni interesi, a sve to da bi oni temeljem naših glasova, kao sada na ovome popisu, mogli i dalje ostati na vlasti. Govore nam o konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH, dok su svojedobno, zajedno sa srpskim predstavnicima, glasovali protiv nje. Ne smeta im što na području Republike Srpske cijelo desetljeće nisu imali hrvatskih političkih stranaka i što im u tome nacionalnom entitetu srpski političari biraju predstavnika Hrvata, i to na isti način kao što su to (u)radili Bošnjaci u Federaciji BiH. A tako će i ostati i dalje nakon usvajanja Odluke Sejdić-Finci. Samo će sada neki budući predstavnik bh-Hrvata u Predsjedništvu BiH (koji će – kako sada stvari stoje - zasigurno biti izabran s liste građana Sejdić_Finci), biti ne samo legalan nego i legitiman, jer svoj glas za takvo rješenje dat će ovih dana vrli hrvatski političko-stranački predstavnici u BiH.

 

Većina predstavnika političkih stranaka u Hrvatskoj uvjeravaju nas da je u Bosni i Hercegovini dobro biti, ali samo u vrijeme popisa i parlamentarnih izbora. Oni su zadovoljni što - kao protuuslugu za dobivene glasove na izborima - mogu na hrvatskim povijesnim (!) prostorima mogu pomagati hrvatska kulturna društva, izgradnju crkava, škola, vrtića, staračkih domova, grobalja, ali nikako proizvodnih pogona – tvornica, iako one jedino omogućuju opstanak i ostanak. Sve drugo spada u rekvizite 'opasnoga sjećanja'.

 

A kad je riječ o 'listovima' naših bosanskih i hercegovačkih gōrâ, odnosno o uspješnicama/cima ovdje u Republici Hrvatskoj koji nas svakodnevno i svakonoćno uvjeravaju u potrebu javljanja na popis, stvar postaje još jasnija: svi su se digli na zadnje noge e da bi svojim suzemnicama i suzemnicima rekli da su i oni podrijetlom, odnosno lozom iz Bosne i Hercegovine, i hoće nas svojom pojavom – stasom i glasom - impresionirati i uvjeriti da se trebamo popisati. Jer, kad se oni ne stide svoga podrijetla, zašto bismo se trebali stidjeti mi ostali. Međutim, ne znam zašto nitko od gore navedenih u Republici Hrvatskoj nije prije Popisa pučanstva u RH javno vršio propagandu 2011. godine da se svi izbjegli i prognani Hrvatice i Hrvati iz Vukovara dođu popisati u Vukovar jer bi to tada bio onaj pravi hrvatski nacionalni interes, pa ne bismo imali ovu situaciju koju imamo danas. Ne, to nitko ovdje nije tražio od 'svojih' Hrvatica i Hrvata, jer se smatra da su ovdašnji Hrvatice i Hrvati pametni, samosvjesni, nacionalno osviješteni, dobri katolici. Dakle, njih iz nacionalnih i religijskih interesa nije trebalo pozivati na popis, jer oni znaju što im je činiti. Ali zato treba nas – bosanskohercegovačke Hrvatice i Hrvate - uvjeriti da to učinimo. Mi, naime, ne znamo ni tko smo, ni koje smo nacionalnosti, ni koje vjeroispovijesti niti kojim jezikom govorimo. Mi ne znamo ništa! Mi smo kao tek iz mamurluka probuđeni blećci. A, zapravo, to ne znamo i nećemo znati sve dok nam oni ne kažu. Oni su ti koji su pametni, kako domaći tako i uspješni Hrvatice i Hrvati iz Bosne i Hercegovine.

 

A sve to mogu i hoće činiti i čine iz dva razloga:

jer nas gore spomenuti 'čimbenici' u Republici Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini smatraju mamlazima u svim već navedenim značenjima toga pojma;

jer mnogi od nas iz svekolike ljubavi prema Republici Hrvatskoj, u kojoj je, prema njihovu mišljenju, jedino moguće biti pravi Hrvat i k tome katolik, prihvaćamo biti mamlazi.

Dakle, da zaključim i iznesem svoj maloumni mamlaski stav:

 

Nitko od nas Hrvata iz Bosne i Hercegovine koji Bosnu i Hercegovinu ne smatra svojom domovinom, tko ju ne voli, nego prezire i mrzi, i tko svojim pisanjem i javnim nastupima stvara mržnju u njoj, neka ne izlazi na popis. Jer, zašto onima koji će ostati i dalje živjeti u Bosni i Hercegovini stvarati okvir za mržnju u kojemu sami ne želimo živjeti?

Neka se popišu oni koji tu zemlju vole i neka, svejedno što u njoj ne žive i što u njoj neće živjeti, svojim sudjelovanjem na popisu dadnu doprinos stvaranju okvira ljubavi i međusobnoga poštovanja, razumijevanja, pomirbe i oprosta s onima s kojima će u Bosni i Hercegovini živjeti i žive Hrvatice i Hrvati i koji su i te kako svjesni tko su i što su, koje su nacionalne i religijske pripadnosti, kojim jezikom govore i koji znaju da nisu ni hrvatski niti bilo čiji mamlazi.

 

A živjeti je Hrvatima u Bosni i Hercegovini sa svima, zapravo s onima koji imaju također takve – iste ili slične (bošnjačko-islamske i srpsko-pravoslavne) – suflere za koje su i oni – Bošnjaci i Srbi - također (bošnjačko-muslimanski odnosno srpsko-pravoslavni) mamlazi.

_                                                                        

Sve o popisu stanovništva u BiH – od A do Ž

Počeo  je popis stanovništva u Bosni i Hercegovini. Premda se zadnjih dana i tjedana učestalo govorilo o važnosti popisa za Hrvate iz Bosne i Hercegovine, još uvijek postoje mnogobrojne nejasnoće, prvenstveno među Hrvatima iz BiH koji žive u inozemstvu. Stoga Crodnevnik još jednom u sažetoj formi donosi najvažnije informacije i nudi mogućnost direktnog skidanja potrebnih obrazaca.

Tko ima pravo biti uveden u popis stanovništva?

Svaki građanin Bosne i Hercegovine, bez obzira gdje živio.

Prilikom popisa, potrebno je dati ime, ime roditelja i prezime te jedinstveni matični broj iz BiH – JMBG za sve osobe koje se popisuje (bez obzira jesu li u vrijeme popisa nazočni ili ne). Ukoliko građanin ne zna ili nema JMBG, onda može navesti samo datum rođenja.

Nikakvi dokumenti nisu obvezni prilikom popisivanja. Dovoljno je imati kod sebe podatke o sebi i ostalim članovima kućanstva. Popisivač ne smije tražiti nikakav dokument kojim bi popisivana osoba dokazivala svoj odgovor.

Kao trebaju postupati Hrvati iz BiH koji žive u inozemstvu?

Postoji mogućnost da se osobe koje trajno borave 12 mjeseci ili više u inozemstvu, popišu putem pošte ili čak interneta, slanjem popunjenog obrasca kojeg Vam stavljamo na raspolaganje na dnu ovog članka. Radi se o obrascu koji se zadnjih dana učestalo dijelio po Njemačkoj. Međutim, pozor! Osobe koje ispune obrazac za dijasporu, neće biti ubrojene u broj stanovnika Bosne i Hercegovine! Obrazac za dijasporu, koji se šalje putem pošte na Agenciju za popis stanovništva u Sarajevo, ulazi u kvotu iseljeništva (dijaspore), a ne ulazi u ukupnu kvotu stanovništva BiH.

Obzirom na važnost da na popisu stanovništva bude što više Hrvata u BiH (usporedite i sljedeća pitanja), svakom Hrvatu iz BiH, koji živi u iseljeništvu, a ima pravo biti popisan u BiH u svome prebivalištu, savjetuje se da ispuni regularni obrazac HR P1 (možete ga također naći na dnu ovoga članka) i pošalju ga svojoj rodbini u BiH. Alternativno mogu rodbini i dostaviti osnovne osobne podatke (ime, prezime, JMBG, datum rođenja) sa molbom da ih se navede kada popisivač dođe na lice mjesta.

Druga alternativa je, naravno, da jedan član obitelji koja živi u BiH, u vrijeme popisa boravi u BiH te osobno preda sve potrebne podatka za sebe i članove svoje obitelji. Naime, jedna (odrasla) osoba može dati podatke za sve članove kućanstva bez obzira jesu li u vrijeme popisa nazočni u BiH ili ne. Dakle, svi oni koji su odsutni iz mjesta stanovanja, mogu svojim obiteljima dostaviti svoje podatke te će biti popisani da žive na adresama u BiH.

Što je toliko bitno za Hrvate?

Kada se ima u vidu budućnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, vrlo je važno zbog opstojnosti hrvatskog naroda, da što više Hrvata bude uvedeno u popis stanovništva u BiH. Naime, Daytonskim sporazumom zagarantirano je Hrvatima da budu konstitutivan narod, bez obzira koliki bio njihov udio u ukupnom stanovništvu. Međutim, ukoliko dođe do promjene Daytonskog sporazuma u idućem razdoblju, Hrvati će morati imati najmanje 17% udjela u stanovništvu u BiH kako ne bi dobili status manjine.

Je li popis stanovništva prvi korak prema službenoj potvrdi etnički čiste Bosne i Hercegovine?

Radi se o kontroverznom pitanju, ali gdje ima dima ima i vatre. Naime, ako se polazi od činjenice da će Dayton biti izmijenjen, onda postoji opasnost da Hrvati budu manjina u BiH, te da ih na teritoriju Republike Srpske uopće više ne bude. S druge strane, Srba je prema zadnjem popisu iz 1991. u Federaciji bilo 33%, a sada se procjenjuje taj postotak na manje od pet posto.

Kolika je vjerojatnost da će Dayton biti izmjenjen?

Da Daytonski sporazum nije više suvremen u smislu rješavanja aktualnih problema u BiH, jasno je i pticama na grani. Međutim, hoće li se i kada Dayton mijenjati veliko je pitanje. Srbi mogu biti prilično zadovoljni jer imaju Republiku Srpsku. Bošnjaci trenutno imaju prevlast unutar Federacije, a ako Hrvata bude ionako sve manje, zna se tko će na kraju izvisiti. Hrvatska politika prema Bosni i Hercegovini je loša. Na popis se Hrvate pozivalo tek stidljivo, bez prave kampanje, ako onda zbog vlastitih pozicija, a ne zbog naroda. Na sve se probleme gleda trenutno, a ne dugoročno. Sve što se dogovara, dogovara se iz vlastitog interesa i političkog kalkila, a ne za interes naroda koji je izabrao političare.

Gube li Hrvati iz BiH koji se nalaze u RH sudjelovanjem u popisu bilo kakva prava u Hrvatskoj?

Ne. Tajnost podataka je zajamčena.

Postoji li opasnost gubitka određenih prava neodazivanjem na popis?

Da. Svi koji imaju imovinu-djedovinu, svoje ili roditeljske kuće, grobove najmilijih u BiH, trebaju se odazvati popisu stanovništva. Naime, naknadnim donošenjem Zakona, osobe koje ne budu popisane u BiH mogu izgubiti neka bitna temeljna prava koja su imale do sada u BiH.

Što ako nemam JMBG ili nisam formalno prijavljen (CIPS, matičar…)?

Nema veze. To nije preduvjet za popisivanje osoba. Popisuju se svi, bez obzira na službenu prijavu. I djeca rođena u Hrvatskoj ili inozemstvu, kojima po roditeljima pripada državljanstvo BiH, mogu s potvrdom o hrvatskom državljanstvu te svojim i roditeljevim izvodima iz matične knjige rođenih u matičnom uredu u mjestu rođenja roditelja naknadno dobiti JMBG BiH.

Što, dakle, treba napraviti i kako najjednostavije postupiti?

Najjednostavnije je da nazovete rodbinu u BiH i proslijedite sve potrebne podatke. Zadužite rodbinu da Vas popiše u popis stanovništva BiH. Ili organizirajte se, ako je moguće, da bar jedan punoljetan član Vašeg kućanstva posjeti svoj zavičaj, svoju imovinu u BiH, tijekom popisa pučanstva.

Popišite se da ne budete državljani drugoga reda, a potom vrlo brzo pobrisani iz svih matičnih knjiga Vaše domovine BiH! Informirajte i svoje bližnje, prijatelje i poznanike o popisu stanovništva. (cd)

_

____________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

POPIS STAVNOVNIŠTVA U BIH:01.-15. 10.2013

APELIRAMO NA SVE HRVAT-E/ICE DA NAPRAVE POPIS PODATAKA O SVOJOJ OBITELJI( ime i prezime, imena roditelja, datum i mjesto rođenja,broj osobne iskaznice,JMBG,adresa stanovanja, obrazovanje,zanimanje,radno mjesto,državljanstvo,,nacionalnost,jezik) I OSTAVE KOD SUSJEDA ,PRIJATELJA I RODBINE AKO NISU U MOGUCNOSTI BITI OSOBNO U SVOM DOMU U VRIJEME POPISA.MALI NAPOR ZA NAS A VELIKI ZNACAJ ZA NAROD I BOSANSKU POSAVINU

Za potrebe popisa stanovništva, domaćinstava i stanova u BiH u listopadu/10(1-15.) 2013. godine bit će angažirano 18.879 popisivača"

Zakon o popisu (član 2) ovog Zakona omogućava da bosanskohercegovačka dijaspora bude popisana. Taj član zakona predviđa da budu popisani svi građani Bosne i Hercegovine koji imaju važeću CIPS ličnu kartu i koji će se u vrijeme popisa nalaziti na svojoj adresi u Bosni i Hercegovini.

Sudjelovanje u popisu stanovništva 2013 godine.

Da po mogućnosti jedan član iz porodice boravi u BiH prije 30. rujna 2013. godine koji se smatra za referentnim danom i računa se do 24:00 sata i na taj način stekne pravo da sudjeluje u procesu popisa. Na taj način takvoj osobi se omogućava da bude popisana i da popiše i svoje članove obitelji.

Takav pojedinac uz posjedovanje svoje OI treba da posjeduje JMBG (jedinstvene matične brojeve) svojih ukućana.Na ovaj način popisani će ući u ukupan broj stanovnika BiH."

Osobne podatke o odsutnim članovima obitelji starijim od 15 godina može dati samo punoljetni prisutni član obitelji, kojem su podaci najviše poznati, a o djeci do 15 godina podatke daje jedan od roditelja, usvojitelj ili staratelj.

Šta ako se osoba ne zatekne kod kuće u vrijeme popisa?

- Ako popisivač u vrijeme popisivanja ne zatekne u stanu osobe obuhvaćene popisom, ostavit će pismeno obavještenje o dužnosti da dostavi podatke nadležnoj popisnoj komisiji.

POPISNICA (P-1)

PROBNI POPIS STANOVNIŠTVA, DOMAĆINSTAVA I STANOVA

OBRAZAC -ENTITET/BD- OPĆINA POPISNI KRUG –STAN-DOMAĆINSTVO- OSOBA

Ime - Ime oca ili majke - Spol: -Datum rođenja i JMB:

1. U mjestu popisa osoba koja se popisuje:(odaberite samo jedan odgovor)

2. Da li je osoba prisutna u mjestu stalnog  stanovanja u kritičnom momentu popisa?

3A. Razlog odsustva iz mjesta stalnog stanovanja

3B. Razlog prisustva u mjestu privremenog stanovanja/ mjestu popisa

4. Dužina odsustva / prisustva

5. Koliko još osoba namjerava da bude odsutna/prisutna?

6. Mjesto u kojem se nalazi odsutna osoba / mjesto stalnog stanovanja privremeno prisutne osobe.

7. Učestalost vraćanja u mjesto stalnog stanovanja:

8. Mjesto rođenja

9. Mjesto stalnog stanovanja majke u vrijeme kada je osoba rođena:

10. Da li osoba neprekidno, od rođenja, živi u mjestu stalnog stanovanja?

11. Odakle se osoba doselila u mjesto stalnog stanovanja?

12. Da li je osoba ikada živjela/boravila izvan BiH neprekidno godinu dana i duže?

13. Mjesto u kojem je osoba živjela u vrijeme popisa 1991. (samo za osobe rođene prije 31.03.1991.).

14. Da li je osoba bila prognanik iz BiH (poslije 1991. godine)?

15. Da li se osoba vratila iz iprognanstva?

16. Da li je osoba bila raseljena u BiH (poslije 1991. godine)?

17. Da li se osoba vratila u mjesto iz kojeg je raseljena?

18. Da li osoba još uvijek ima formalno-pravni status raseljene osobe u BiH?

19. Državljanstvo: BiH i druge države-

20. Zakonsko bračno stanje:

21. Da li osoba živi u neformalnoj zajednici?

22. Ukupan broj živorođene djece uključujući i onu koja nisu živa

(odgovaraju samo osobe ženskog spola stare 14 i više godina):

23. Mjesec i godine rođenja živorođene djece

24. Etničko/nacionalno izjašnjavanje: Bošnjak -Hrvat -Srbin -Ne izjašnjava se

25. Izjašnjavanje o  vjeroispovijesti: Islamska- Katolička - Pravoslavna  -Agnostik  - Ateist - Ne izjašnjava se

26. Maternji jezik: Bosanski - Hrvatski –Srpski-

27. Koje aktivnosti osoba zna obavljati na računaru (samo za osobe rođene prije 14.10.2002; moguće više odgovora)? Obrada teksta- Izrada tabela -Korištenje E-maila -Korištenje interneta -Ništa od navedenog

28. Najviše završena škola (samo za osobe rođene prije 14.10.1997.):

29. Stečeno zvanje (samo za osobe za koje je kod pitanja 28. obilježen modalitet „ visoka škola/fakultet/akademija/univerzitet”):

30. Da li je osoba sposobna da pročita i napiše kratak tekst? (samo za osobe rođene prije 14.10.2002.)

31. Škola koju osoba pohađa:

EKONOMSKA AKTIVNOST (NA PITANJA OD 32. DO 39. ODGOVARAJU SAMO OSOBE ROĐENE PRIJE 14.10.1997. GODINE)

32. Da li je osoba tokom tjedna ( od -do ) radila barem jedan sat, da bi stekla sredstva za život ili je bila neplaćeni pomažući član?

33. Da li je osoba tražila posao….?

34. Ako bi osobi bio ponuđen posao sada, da li bi mogla početi da radi….?

35. Status osobe u neaktivnosti:

36. Da li je osoba nekada radila?

37. Položaj osobe u zaposlenosti:

38. Zanimanje (za osobe koje rade ili su radile):

39. Djelatnost (za osobe koje rade ili su radile):

40. Mjesto rada / školovanja:

41. Sredstvo svakodnevnog putovanja na posao/školu? (Moguće je dati maksimalno 2 odgovora)

42. Glavni izvor sredstava za život u posljednjih 12 mjeseci?

43. Izdržavalac/ Izdržavateljica osobe koja se popisuje?

44. Da li osoba ima poteškoća prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti kod kuće, na poslu ili u školi.

45. Da li osoba sa navedenim poteškoćama koristi pomoć druge osobe?

 

PROBNI POPIS STANOVNIŠTVA, DOMAĆINSTAVA I STANOVA

UPITNIK ZA DOMAĆINSTVO I STAN (P-2)

OBRAZAC- ENTITET/BD OPĆINA -POPISNI KRUG- STAN -DOMAĆINSTVO -ZGRADA

Ulica  Kućni broj: Dodatak: Ulaz: Stan:

 

1. Vrsta jedinice za stanovanje:

2. Vrsta kolektivnog stana:

3. Korištenje jedinice za stanovanje:

4. Kat na kojem se nalazi stan:

5. Površina stana (m2)

6. Ukupan broj soba u stanu (sa površinom od 4 m2 i više):

7. Kuhinja- upišite površinu kuhinje u m2

8. Kupatilo

9. Toalet/WC:

10. Voda u stanu:

11. Odvod otpadne vode (kanalizacija):

12. Električna energija:

13. Prirodni plin:

14. Centralno grijanje:

15. Tip zgrade u kojoj se nalazi stan:

16. Godina izgradnje zgrade

17. Spratnost zgrade:

18. Materijal od kojeg je izgrađen noseći sistem zgrade:

19. Materijal od kojeg je napravljen krovni pokrivač zgrade:

20. Lift u zgradi:

21. Pristupnost do ulaza u zgradu:

22. Stanje u kojem se zgrada nalazi:

23. Osnov korištenja jedinice za stanovanje:

24. Način zagrijavanja jedinice za stanovanje:

25. Vrsta energenata koji se koriste za zagrijavanje jedinice za stanovanje (može se dati više odgovora):

26. Način snabdijevanja domaćinstva vodom za piće:

27.Ukupno raspoloživo zemljište domaćinstva u BiH

28. Da li je domaćinstvo u zadnjih 12 mjeseci koristilo poljoprivredno zemljište?(vlastito +uzeto u zakup)

29. Površine ribnjaka

30. Gljive (podrumi, tuneli, itd.)

31. Da li je domaćinstvo u posljednjih 12 mjeseci jagoda, ljekovitog bilja, cvijeća i ukrasnog bilja za potrebe tržišta?

32. Da li Vaše domaćinstvo uzgaja stoku, perad ili pčele?

33. Broj stoke, peradi ili košnica (na dan popisa ili prosječan broj stoke,peradi i košnica u posljednjih 12 mjeseci, ako ih nema na dan popisa)

34. Da li domaćinstvo prodaje poljoprivredne proizvode na tržištu?

35. Da li se cjelokupna poljoprivredna proizvodnja ili njen najveći dio odvija (vrši) u općini popisa?

36. Da li se domaćinstvo bavi poljoprivrednom proizvodnjom?(na bar jedno od pitanja 28, 31, 32, 34. obilježen odgovor „Da” i/ili u polja za gljive i/ili ribnjake upisana vrijednost

SPISAK OSOBA

Rednibroj      Ime i prezime  Ime jednog roditelja Osoba je  Član domaćinstva  

Razlog odsustva/prisustva -Položaj člana u porodici   Ime supruge/supruga partnerke/partnera

Odnos prema osobi na kojoj se void domaćinstvo

 

________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Bojimo li se Boga ili Bojića

 

Piše: Emil Karamatić

O smjeni urednika Svjetla riječi fra Drage Bojiće ispisano je na stotine stranica. Puno je odgovora ponuđeno na postupke provincijala koji su Svjetlo riječi Bojićevom smjenom pretvorili u Mrak misli.

 Bojić je dobar, obrazovan, pametan i čestit čovjek, uz to redovnik, svećenik, ali u instituciji u kojoj djeluje za sve te osobine nažalost iz godine u godinu ima sve manje prostora.

Sve ili gotovo sve što je Bojić izgovorio i napisao potpisat će svako bogobojazan, ali na Bojićeva razmišljanja iznesena posljednjih mjeseci, udarit će samo oni koji s Bogom nemaju puno veze. No u Boga se kunu, kao i svaki „uspješan“ političar u BiH u zaštitu nacionalnih interesa.

 Umjesto bogobojaznosti danas u slici o Crkvi prevladava jedan dublji strah, koji je egzistencijalnog karaktera, a često se pretvara u krajnju tjeskobu. Umjesto da ova prva vrsta straha obuzima svakog čovjeka vjernika u Hercegovini koji mu se vješto odupire, ta druga vrsta straha obuzima počesto bahate i osorne među hercegovačkim svećenicima koji se u trenucima slabosti, a oni nisu rijetka pojava, priklanjaju raznim porocima, od kojih je onaj u nebo vapijući – priklanjanje hrvatskim političarima s debelim lisnicama i tankim moralom. Nakon ovakve tvrdnje čovjeka savjest opomene - čast izuzetcima jer ima i takvih.

 „Bogobojazan je čovjek miran i u olujama, koje zahvaćaju čovjeka. Što više rastemo u toj prisnosti s Bogom, prožetom ljubavlju, lakše svladavamo sve oblike strahova“, govorio je bivši papa Benedikt ali nije izdržao, posustao je prije nego li je napravio konačni iskorak u borbi protiv onih koji od svjetlosti napraviše ili još prave mrak.

 Molimo svi da poživi papa Franjo, prvi koji nakon dugo vremena djelatno pokazuje kako Crkvi želi vratiti temelje na kojima je i nastala. Istinu, ljubav, pravdu, sve ono što nas na zemlji čini ljudima. Tada će fra Drago Bojić biti slobodan čovjek, slobodan svećenik i profesor. Ali do tada valja i Dragi i svima nama čekati.

U ovakvim odnosima snaga gdje Hercegovačka franjevačka provincija ima financijsku a Bosanska franjevačka provincija intelektualnu nadmoć, fra Drago Bojić nije dobro došao. Svećenici koji žive srednjovjekovnu doktrinu, a takvi su mahom u Hercegovini, u Bojiću vide neprijatelja i sve će učiniti da ga stave u srednjovjekovne zidine.

Sveta zadaća svakog čovjeka, pogotovo vjernika i svećenika je da, zanemarujući novac, političke utjecaje i ovozemaljsku moć, prstom pokaže u zlo. Fra Drago Bojić je upravo to učinio i zamjerio se svojim nadređenima koji bi od Bojića mogli i trebali naučiti. Ne, oni su ipak pakt sklopili s novcem i prljavom politikom i odlučili da Bojića omalovaže.

 Nakon ovakvog progona čestita fratra, čovjek bi mogao zaključiti da crkvene velikodostojnike ne zanima baš previše Novi zavjet, temelj na kojima počiva Katolička crkva, konačno, sudbina koju je doživio sam Isus Krist. Ne, njih to ne zanima duže nego li su dužni propovijedati masama pod svetom misom, ali sve čine da mahnitim glavama daju snagu Poncija Pilata, štiteći Barabu razapinjući pravednika. S tom razlikom, što ovdje ne čujemo i ne vidimo razularene mase (izostaje ikonografija patvorene demokracije) koja traži pravednikovu „smrt“.

 Netko bi mi mogao prigovoriti da je neumjesno slučaj Drage Bojića uspoređivati s najvažnijim redcima Novog zavjeta. Međutim, odmah ću ih preduhitriti: naime ovdje nije riječ o usporedbi nego o korištenju temeljne istine, paradigme žrtve, u načinu razjašnjavanja metodološki istovjetnog djelovanja današnjih pismoznanaca i svećenika, s onima od prije gotovo dvije tisuće godina.

 

 Postavljam pitanje po tko zna koji put. U čemu je Bojićev grijeh?

 Da sumiram, Bojić je pogriješio što je vidio i prokazao lupeže i bandu što mahnitaju po BiH, a lopov kao gotovo društveno poželjni lik, svojevrsni anti-heroj, pojavio se u našim provincijskim mozgovima i nastanio kao nametnuta ali prikrivena svetinja, ne smije ga se vidjeti, o njemu se ne smije govoriti, niti prokazivati. Jer u Hrvata, čini mi se, od stoljeća sedmog nikada krivac nije bio lopov nego onaj tko bi se usudio prepoznati i prozvati ga.

 Pa zato, poštovani Drago, ako misliš biti urednik moli Boga da ih još jačom snagom otvori papa Franjo. Ali kad ih širom otvori, snagom istine, ljubavi i pravde, bojim se da će ih mnogi (iznutra) poželjeti zatvoriti da se ne vidi strašno zlo koje se po Crkvi prosulo.

neznase.ba____________________________________________________ ____

Većina hercegovačkih franjevaca BiH ne doživljava svojom

Fra Drago Bojić, doktor nauka iz područja praktične teologije, početkom prošlog mjeseca smijenjen je sa mjesta glavnog i odgovornog urednika časopisa SVJETLO RIJEČI.

U svom prvom intervjuu za neki od bh. medija nakon što je «uklonjen» govori o razlozima zbog kojih je smijenjen, odnosima bosanskih i hercegovačkih franjevaca, političkoj strukturi koja vodi ovdašnje Hrvate,

 

Razgovarao: Dino Bajramović

Tri mjeseca trajao je «proces» smjene fra Drage Bojića sa funkcije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnog časopisa Svjetlo riječi iz Sarajeva. Konačno, to se i dogodilo početkom prošlog mjeseca, odlukom provincijala Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovre Gavrana. Zapravo, Svjetlo riječi je od svog osnivanja 1983. uvijek nekome smetalo. Prvo komunistima, pa 1992. hercegovačkim franjevcima, a onda, poslije rata, permanentno, i hrvatskim, ali i srpskim i bošnjačkim nacionalistima, te, opet, hercegovačkim franjevcima. Ali, nešto tako radikalno, kao što je smjena fra Drage, nije nikada!

 

Kome ste se to zamjerili pa ste nedavno smijenjeni sa pozicije glavnog i odgovornog urednika franjevačkog mjesečnika Svjetlo riječi?

Povod smjeni bio je intervju koji sam u aprilu dao portalu Prometej. Govorio sam o Svjetlu riječi uz tridesetu obljetnicu njegova izlaženja. Između ostaloga, kritički sam se osvrnuo na odnos hercegovačkih franjevaca i hercegbosanske politike devedesetih godina te na manipulacije sa svetištem u Međugorju. Nakon toga uslijedila je službena reakcija hercegovačkog provincijala fra Miljenka Šteke provincijalu i upravi moje provincije da me sankcioniraju za tobožnje klevete.

 

Kome je fra Miljenko poslao «službenu reakciju»?

Tu reakciju nije poslao ni meni osobno, niti na medij na kojem je intervju objavljen. Nigdje u javnosti nije opovrgnuo moje navodne optužbe. A u službenom dopisu provincijal Šteko mi učitava da sam optužio hercegovačke franjevce za progone i ubijanja, što, naravno, nije točno. On je grubo izvrnuo i pogrešno interpretirao moje riječi. Govorio sam o tome da su «hercegovački franjevci», ne svi i ne provincija kao takva!, podržavali hercegbosansku politiku i da se hercegovačka provincija nikada nije ogradila od nje te da postoji odgovornost i za šutnju o zločinima i logorima Herceg-Bosne. U kontekstu međugorskog prošteništa, osvrnuo sam se na «duhovnjaštvo» i «teologiju» koja manipulira likom Blažene Djevice Marije a koja je u suprotnosti s njezinim likom iz Evanđelja, kršćanskim i katoličkim razumijevanjem i vjerovanjem. Ništa posebno nisam rekao što i neki drugi, teolozi i biskupi, o tome nisu rekli. Zbog tih mojih izjava, hercegovački provincijal je - krivo interpretirajući moje izjave, postavljajući se kao nad-provincijal i podižući moje stavove na službenu razinu kao da je moje mišljenje službeni stav Bosne Srebrene - zahtijevao od moga provincijala da me odmah sankcionira.

O Vašoj smjeni odlučio je, dakle, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Lovro Gavran, ali po svemu što sam do sada pročitao prilično sam uvjeren da je «fetvu» izdala glava s koje pozicije više na hijerarhijskoj ljestvici?

Provincijal fra Lovro Gavran i članovi Uprave Bosne Srebrene su donijeli tu odluku. Drugi dio Vašeg pitanja ne mogu komentirati, jer je to u domeni nagađanja u koja se ne želim upuštati i u koja zapravo ne želim ni vjerovati. Doduše, Svjetlo riječi je stalno, od svog početka, česta tema u katoličkim hijerarhijskim krugovima na ovim prostorima, prije svega zbog svoje otvorenosti i kritičnosti.

 

Neki su pisali o tome kako možda tinja sukob između Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije...

Nije riječ o velikom sukobu, ni o ratu između dviju provincija, ali niti o nekom idiličnom odnosu bez problema. Treba uvijek imati u vidu različito povijesno iskustvo, odnosno različitu interpretaciju naše zajedničke prošlosti te uzeti u obzir da ove dvije provincije djeluju u različitim društveno-političkim kontekstima: hercegovačka među većinskim katoličko-hrvatskim stanovništvom naslonjenim na Hrvatsku, a bosanska uglavnom u miješanim sredinama. Bilo bi, međutim, simplificirano tvrditi da su te razlike jedino teritorijalno ili mentalitetski uvjetovane. Bitne razlike su u životnim društveno-političkim pitanjima: odnos prema državi Bosni i Hercegovini, prema državi Hrvatskoj, ciljevima i karakteru rata, ponajviše dakle u prosuđivanju hrvatske politike u BiH, Herceg-Bosni, progonima i logorima, stradanju nehrvata, te u tzv. «humanom» preseljenju bosanskih Hrvata od strane Tuđman-Bobanova režima - jednom riječju, najveće razlike su u razumijevanju vlastite domovine i države. Razlike su u nemogućnosti da se sagledaju katastrofalne posljedice za bosanske katolike i Hrvate i odgovorno pristupi budućnosti.

 

Pa, u kojem medijskom prostoru djeluju hercegovački franjevci?

Odlazak hercegovačkih franjevaca iz Svjetla riječi početkom devedesetih, neobrazloženo napuštanje Franjevačke teologije u Sarajevu, Franjevačke klasične gimnazije u Visokom, trebalo je predstavljati bespovratno napuštanje Bosne i bosanskih Hrvata, države Bosne i Hercegovine, nestajanje Bosne Srebrene, kako su neki Bobanovi franjevci izjavljivali, sužavanje hrvatskog životnog prostora na teritorij ispod Ivan-Sedla, sa željom što jačeg vezanja uz Hrvatsku. O svemu tome i danas svjedoče mediji - listovi, u vlasništvu Hercegovačke franjevačke provincije ali i uopće, javni i crkveni mediji na području Hercegovine. Poteškoća je u tome što ta politika ima moć u dominantnoj hrvatskoj politici, skriva se i pokriva ljubavlju prema narodu, licemjernom crkvenošću i katoličkom pravovjernošću. Tko to ne podržava, njega se optužuje za izdaju naroda i Crkve, i nastoji ga se ušutkati.

 

A kakvo je sada njihovo «viđenje» Bosne i Hercegovine, posebno Bosne, družite li se i surađujete li s njima? Te dvije provincije su nekako previše udaljene, naravno, ne mislim na kilometraže.

Kontakti i suradnja postoje i više nego što se javno vidi. Ove dvije zajednice upućene su jedna na drugu i kroz povijest i danas. Kad je riječ o Bosni i Hercegovini, većina hercegovačkih franjevaca ovu zemlju ne doživljava svojom. Oni žive i smatraju se «hrvatskom dijasporom» u BiH, s teškom frustracijom što se nije ostvarilo Tuđmanovo teritorijalno podebljanje «hrvatskog pereca».

 

Koji su bili Vaši najveći profesionalni izazovi u kreiranju, osmišljavanju, naprosto, u strategiji razvoja i uticaja Svjetla riječi u našem medijskom prostoru?

Ništa posebno novo nisam činio. Naslijedio sam koncept Svjetla riječi i nastojao nastaviti na toj tradiciji, sa željom da se ovaj list još više otvori prema drukčijim mišljenjima i svjetonazorima. Posebno mi je bilo stalo da se u Svjetlu riječi čuje glas ljudi koji se izjašnjavaju ateistima i agnosticima. Mislim da je dijalog s ateistima, uz međureligijski dijalog, jedan od najvažnijih postulata suvremenih društava, a što nasušno nedostaje zatvorenim vjerskim medijima. To uostalom traži i II. vatikanski koncil pozivajući Crkvu i katolike da se otvore za dijalog s tim ljudima. Osim toga, smatrao sam da se i o religijskim zajednicama, njihovim vođama i članovima, treba pisati otvoreno i kritički. Nije ni etično ni profesionalno kritički pisati i govoriti o sekularnom svijetu i «njegovim manama», a zaobilaziti ono negativno u vjerskim zajednicama. Dakako, ne na razini senzacija i trača, već u želji za unutarnjom katarzom, suočavanjem s vlastitom prošlošću i njezinim mračnim epizodama, ali i s kritičkim opservacijama sadašnjeg i mogućeg pozitivnog i smislenog budućeg djelovanja.

 

Splitski novinar Viktor Ivančić napisao je da je Vaša «nasilna smjena, koliko god u izvedbi slijedila oprobane inkvizicijske obrasce, mnogo više od tipičnih ovdašnjih udara na slobodu medija». Što se može komentarisati i na način da je fra Lovro Gavran otišao korak dalje od dosadašnjih udara na slobodnu medija u BiH. Barem ja tako mislim...

 

Vlasnik Svjetla riječi je Franjevačka provincija Bosna Srebrena i provincijal i uprava odlučuju o tome tko će biti urednik Svjetla riječi. To, dakle, nije sporno. Sporno je, međutim, to što u ovom slučaju nije bilo nikakvih razloga za smjenu. Uostalom, svaki pojedinac, prema dokumentima Katoličke crkve, u društvenim pitanjima ima ne samo pravo, već i dužnost samostalno iznositi svoje mišljenje, pa i suprotno od svojih poglavara kad mu to nalaže njegova savjest i kad za to ima valjane razloge i argumente. Gospodin Ivančić je u pravu, jer je ovdje doista riječ o udaru na slobodu mišljenja i govora, u konačnici i na slobodu medija.

 

Da li nedavni, «nemili događaji» utiču na Vaš pedagoški rad, s obzirom da na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu predajete komunikologiju, a imate i još jednu funkciju: direktor ste Internacionalnog multireligijskog interkulturnog Centra IMIC - Zajedno u glavnom gradu BiH?

Naravno da zbog svega što se dogodilo ne mogu ostati ravnodušan i nepogođen. Ali, s onu stranu moga «herojstva» i «samosažaljenja», ovo doživljavam kao cijenu zalaganja za slobodnu i kritičku riječ u vlastitoj zajednici i Crkvi, pogotovo onda kada ta riječ košta i kad je upućena «nedodirljivima». Da ima smisla boriti se za te vrijednosti, potvrdili su mi mnogi suradnici i poznanici, čitatelji i simpatizeri Svjetla riječi koji su mi dali podršku, također ne bez rizika, posebno kad je riječ o mojoj braći franjevcima, pogotovo onim mlađima.

 

Kako Vama izgleda politička struktura koja godinama vodi ovdašnje Hrvate?

Na sceni je i dalje ista politička matrica, pa i isti protagonisti. Iako je bilo pokušaja i ima ih i danas, još uvijek se nije pojavio ozbiljan politički projekt koji bi bio alternativa dosadašnjem. Kako sada stvari stoje, teško će se i pojaviti. Morao bi se dogoditi čudesni obrat među bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ponajprije odustajanje od svake varijacije hercegbosanske politike, sagledavanje samih sebe s onu stranu nacionalističkih iluzija, uz uvažavanje međusobnih regionalnih i zavičajnih razlika, i konačno vraćanje državi Bosni i Hercegovini.

 

A šta danas najviše nedostaje bosanskohercegovačkim Hrvatima?

Bosansko-hercegovački Hrvati su politički, kulturno pa i duhovno-religijski dezorijentirani. Veliki dio njih živi u «paralelnim svjetovima» - zagledani u «matičnu Hrvatsku» koja ih doživljava kao teret, a pritom otuđeni i počesto «stranci» u vlastitoj zemlji. Bez namjere da deobligiram obične ljude i građane, ali s empatijom i razumijevanjem za njihove živote i sudbine, za takvu situaciju najviše je odgovorna hrvatska politika u BiH, ali dijelom i predstavnici Katoličke crkve koji su svoje vjernike izručili takvim politikama. U tome naravno, nimalo bez odgovornosti nismo ni mi, bosanski franjevci. Pred nama je samo jedan put: ponovno preispitivanje svoga poslanja u krajnje izmijenjenoj situaciji. Ako se to ne dogodi, naše će se snage rasuti u podjelama i dokazivanju verbalnog hrvatstva, u strahu i slijepoj poslušnosti autoritetu i deklarativnoj crkvenosti, u bespoštednoj borbi za pozicije bez moralnosti i stručnosti, konačno, u ušutkavanju slobodne misli i riječi.

Slobodna Bosna

_______________________________________________________________________

Kukić: Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod, on mu je samo paravan za kriminal

 

Dugogodišnji kolumnist i politički analitičar Kukić za Hrvatski narodni sabor kaže da je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja, da i narod snosi odgovornost za ono što mu se dešava, da Dragan Čović Hrvate koristi za kriminal, te da ni biskup Komarica ne bi trebao nazočiti proslavama RS-a.

 

Kome pravo, kome drago Kukić se dotiče i još brojnih vrućih tema.

Doktor socioloških znanosti, profesor na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, na koncu i akademik Slavo Kukić u intervjuu za republikainfo.com odmagljuje zamagljeno u očima javnosti, govori ono što mnogima zapravo nije drago čuti. Dugogodišnji kolumnist i politički analitičar ne libi se progovoriti o najosjetljivijim temama u Hrvata. Tako za Hrvatski narodni sabor kaže da je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja, da i narod snosi odgovornost za ono što mu se dešava, da Dragan Čović Hrvate koristi za kriminal, te da ni biskup Komarica ne bi trebao nazočiti proslavama RS-a. Kome pravo, kome drago Kukić se dotiče i još brojnih vrućih tema.

Razgovarala: Kristina Spajić - Perić

 

Neizostavna je tema JMBG. Što su krive "bebe", što su bebe naudile parlamentarcima, a što parlamentaci njima?

KUKIĆ: JMBG je samo vrh ledenog brijega, okidač koji je pokrenuo lavinu. Razlozi sve češćih prosvjeda su, međutim, vezani za sve veći stupanj nezadovoljstva običnog čovjeka načinom upravljanja ovom zemljom.

I tako će, da se razumijemo, biti sve dok se koncept vladanja, koji je dominantan posljednjih četvrt stoljeća, ne promijeni – dok se, još konkretnije, iracionalnim pitanjima ne pretpostave pitanja svakodnevnog života čovjeka i dok se sva društvena energija ne usmjeri na njihovo rješavanje.

 

Iz Amerike su poruke da je BiH zaspala na putu k EU, da je sada zadnja među zadnjima. Tko je kriv?

KUKIĆ: Krivi su oni koji vladaju ovom zemljom. Jer, BiH je danas, po najnovijim statističkim pokazateljima, čak i iza Albanije – osim po kriminalu i korupciji, u kojima joj nema premca. Ruku na srce, amnestirati ne treba ni narod, ni građane ove zemlje. Jer, molim lijepo, oni sami biraju one koji će ovom zemljom vladati.

I dakako, što izabere takvom čemu se treba i nadati – nikako ne i boljem od toga. Stara narodna kaže – narod ima vlast kakvu zaslužuje. Može mi se prigovoriti zbog ovoga, ali svako drugo objašnjenje je na poprilično klimavim nogama.

 

Kako komentirate činjenicu da je u BiH 2004. bilo 464 694 katolika, a da ih je već 2012. trideset tisuća manje. To su dakle crkveni podatci, koji ukazuju da je u osam godina nestao jedan cijeli grad Hrvata, a da se taj trend i nastavlja. Što je to što progoni Hrvate i u poraću?

KUKIĆ: U podtekstu pitanja su razlozi egzistencijalne naravi. Ne možete u 21. stoljeću, u stoljeću dominacije globalne, pa i globalne životne filozofije, od čovjeka tražiti da uporno ostaje na, kako bi se reklo, vlastitom ognjištu a ne osiguravati mu ni minimum uvjeta za golo preživljavanje.

Pa, ljudi su odlazili i početkom dvadesetog stoljeća – kada se do Argentine putovalo pola godine – a kamo li danas kada se taj isti put pređe za desetak-petnaest sati. A razloga je – ponavljam, egzistencijalne prirode, isto ako ne i više nego prije stotinjak godina.

Može se manipulirati različitim podacima – pitanjem zašto Hrvati napuštaju ovaj ili onaj dio BiH. Kako, međutim, odgovoriti na pitanje zašto napuštaju Tomislavgrad ili Livno, dijelove BiH s hrvatskom većinom. Ali, može se i postaviti pitanje bi li se to dogodilo i da se u tim dijelovima BiH vodi drugačija politika – politika koja rezultira investicijama, radnim mjestima, pa onda i isključivanjem bilo kakve potrebe da se razmišlja o odlasku.

 

Zašto se rijetko priča da je u Bosni znatno više Hrvata nego u Hercegovini, da nisu svi Hrvati u Širokom Brijegu i Mostaru i da je podjednako važan svaki Hrvat u BiH? Kakva je korist od dijeljenja Hrvata na bosanske i malobrojnije hercegovačke?

KUKIĆ: Tu vrstu pitanja bi bilo uputno postaviti onima koji na leđima Hrvata odlično žive. No, u prilog potvrde vašem pravcu razmišljanja evo i nekoliko podataka.

Prema popisima iz 1991. godine od nešto manje od 800 tisuća Hrvata u BiH svega njih dvjestotinjak tisuća je napučavalo prostor između Stoca i Livna. Prema različitim procjenama, u BiH i danas živi između 450 i 500 tisuća Hrvata – pri tome i dalje više od polovice izvan osovine Stolac – Livno.

S druge, pak, strane, u institucijama vlasti su ti izvan navedene osovine zastupljeni gotovo pa u minornom postotku. Zašto? Pa, valjda zbog procjene kako oni nisu autentični branitelji nacionalnih interesa i kako te interese puno bolje brane oni iz Širokog Brijega, Gruda ili Posušja. Smiješno – ali i jedino moguć način da se razgovara o jednoj nenormalnoj političkoj filozofiji.

 

Politika profitira na manipulacijama. Recite, imaju li Hrvati u BiH politička, vjerska i nacionalna prava. Brani li im netko da budu Hrvati, da budu katolici, da biraju svoje ljude u organe vlasti?

KUKIĆ: Ja, prije svega, ne spadam među one kojima je imanentan takav sustav vrijednosti. Hrvati, hoću reći, imaju danas problema više nego, po svemu sudeći, ikada prije u prethodnih stotinjak godina. No, to su problemi egzistencijalne naravi – da ne mogu dobiti posao, da više ni sami ne znaju kako preživjeti, da sve intenzivnije razmišljaju je li konačno vrijeme da se spakiraju koferi i ode.

Nažalost, to nisu problemi koji pritišću samo Hrvate nego i sve ostale građane ove zemlje. Prvo je, prema tome, pitanje tko ih je u takvo stanje doveo. Ako se, primjerice, mene pita – prvenstveno oni koji su se, boreći se tobože za njihova prava, na tome prethodnih četvrt stoljeća obogatili u mjeri koja je respektabilna i u višestruko bogatijim društvima.

A upravo oni čitavo to vrijeme prosipaju demagogiju kako je Hrvatima onemogućeno da konzumiraju mnoga od svojih kolektivnih prava. Zašto? Da bi prigušili eventualno pokretanje priče o pravu koje je ispred svih ostalih – pravu na život, pravu na rad, pravu na pravedniju raspodjelu itd.

 

Puno se projekata i novca za Hrvate propušta jer hrvatski političari vole sjediti u Mostaru i čekati da im se dođe „na noge“, dok u Sarajevo idu samo kad moraju. Čemu vodi i takva politika?

KUKIĆ: Vodi samoizolaciji. A, ruku na srce, samoizolacija se i priziva.

Jer, u uvjetima izolacije cilj je puno bliži nego u uvjetima dominacije integracijskih procesa na razini bh. društva. To što će izolacija udariti po glavi vlastita naroda gotovo je pa irelevantno. Narod, uostalom, i nije u žiži interesa, on je samo instrument, paravan iza kojeg se kriju parcijalni interesi političkih grupa i moćnika.

 

„Devedesetka“ je nedavno organizirala 4. Izborni sabor u Sarajevu. Je li to znak da se dosadašnja hrvatska politika mijenja, odnosno da je se konačno svjesno odakle se stvari mogu mijenjati?

KUKIĆ: Trčanje s tom vrstom sudova nije dobar saveznik. Posljednji sabor devedesetke je, istina, donio određene novine i, iz te perspektive, otvara prostor procjenama kako bi one mogle obilježiti i vrijeme pred nama. Osobno bih volio da do toga i dođe. Hoće li se, pak, to i dogoditi, ostaje da se vidi.

Siguran sam jedino da neće trebati dugo čekati da se stvari mnogo sigurnije vide nego danas – i biti će jasno je li novi kurs ove stranke doista nova politička filozofija ili isti proizvod u tek promijenjenom pakungu.

 

Može li Martin Raguž donijeti svježinu na hrvatsko političko nebo. Njegovi simpatizeri ističu da je tolerantan, europski, svjež, a njegovi protivnici da je već dvadeset godina u politici, da je potrošen? Što vi mislite?

KUKIĆ: Siguran sam samo da Raguža karakterizira vokabular i stil evropskog političara – da je tolerantan na razlike, uljudan, prihvatljiv unutar BiH i izvan nje. Hoće li sve to znati i iskoristiti? Želim mu da uspije.

Sve ostalo je, doista, pitanje vremena. Pitanje je, naime, je li spreman na iskorake koje je na saboru najavio? Ne znam! Ali, ni na tu vrstu odgovora neće trebati dugo čekati. U slijedećih četiri-pet mjeseci će se sve vidjeti.

 

Koje je vaše mišljenje o Hrvatskom narodnom saboru. Ima li ta institucija plodova?

KUKIĆ: HNS je fantastično sredstvo nacionalnog zaglupljivanja. Pogledajte, uostalom, tko sve čini tu asocijaciju – samo oni koji bezpogovorno klimaju glavom pred glavnim šerifom. Svi ostali se, kako stvari stoje, ne smatraju Hrvatima. I taj predznak će HNS, budite sigurni, i zadržati. Na to, uostalom, upozorava i posljednja proširena sjednica predsjedništva – koji ne mari za činjenicu da je jedna od ključnih članica ove asocijacije, HDZ 1990., dobila novog lidera i novo vodstvo koji su najavili veći broj promjena. HNS je, zahvaljujući bivšem devedesetašu, ostao na istim stavovima, onima koji s Ragužem i nemaju posebne veze i koji, osim toga, Raguža ponižavaju i kao čovjeka.

Dakle, HNS nije formiran radi Hrvata niti su mu oni sfera istinskog interesa, nego kao instrument kontrole Hrvata i instrument pokoravanja političkih protivnika.

 

Ukoliko dođu bolja vremena i HNS uistinu bude krovna institucija svih Hrvata u BiH, a pozovu vas da sudjelujete u njegovu radu, hoćete li se odazvati?

KUKIĆ: Ja ne vjerujem u kolektivne ideologije. Ne vjerujem, naime, kako iza nacionalnih ideologija stoji iole drugačija vrijednost u odnosu na klasne.

I jedne i druge se koriste kako bi bile iskorištene kao paravan za pojedinačne ili interese užih interesnih grupa. Ili još konkretnije, ne vjerujem da se može imati sretan i slobodan narod – bilo kao etnos, bilo kao demos – sve dok se nema sretna i slobodna čovjeka.

 

Koja je sada epizoda sapunice o hrvatskom kanalu i je li to jedna od onih priča koje su natjerale Hrvate u kanale diljem regije?

KUKIĆ: Poznat je moj stav o nacionalnim kanalima. I tu se, dakako, ni do danas ništa nije promijenilo. No, moj stav je u ovom momentu potpuno nevažan. Nacionalni kanal je, naime, samo jedna od demagoških floskula koje se priziva kako bi se talasao narod i homogenizirao oko jedne političke filozofije.

Oni, pak, koji to čine, znaju da je priča o nacionalnom kanalu nerealna. A, i kada bi im se omogućilo izgradnju tog kanala izmišljali bi stotine razloga kako bi takav proces onemogućili. Jer, njima ne treba kanal nego razlog da talasaju svjetinu. A, ako bi kanal dobili, jedan od ključnih razloga bi nestao – a njima bi se počela ispostavljati računi koje su mnogo prije toga već napravili-

 

RS je sinonim za 220.000 istjeranih Hrvata, tisuće mučki ubijenih, otetu imovinu, no o tome se malo govori, izuzevši biskupa Komaricu. Hrvatski političari tamo idu slaviti dan RS-a, čime poručuju da srpska politika prema Hrvatima nije sporna, nego samo bošnjačka. Čemu vodi takva politika i prijateljevanje Čovića i Dodika?

 

KUKIĆ: Ne treba potpuno amnestirati ni uvaženog biskupa. Jer, i on za slave RS prima odlikovanja i priznanja umjesto da tu situaciju iskoristi i pred cijelim svijetom demistificira filozofiju i režim zbog kojeg na tom prostoru umjesto nekadašnjih 220 000 danas živi svega desetak tisuća njegovih sunarodnika.

Što se, pak, Čovića i njegova interesnog kruga tiče, ono što radi s Dodikom najbolje svjedoči o tome koliko mu je do hrvatskog naroda. Da budem sasvim otvoren – Čovića nikada nije ni zanimao hrvatski narod. On mu je, naprotiv, uvijek služio kao paravan za operacije sasvim druge vrste – za kriminal, a potom i spašavanje vlastite kože od onoga što će jednom ionako morati doći. Ali, da bi taj dan što je moguće više odgodio, Čović čini sve kako bi svoju vlast na jednom prostoru učinio neupitnom – i faktički, što ima i danas, ali i formalno, za šta su mu potrebne ustavne promjene.

A tih promjena nema ako on i ustavno nema zaokružen prostor od Stoca do Livna. Sve ostalo je potpuno irelevantno.

 

U posljednje vrijeme posebno se govori kako su "Čović i Dodik na odlasku". Vaš rezime njihovog političkog djelovanja?

KUKIĆ: Osobno bih, budite sigurni, volio da ste u pravu – za priče o Dodikovu i Čovićevu odlasku.  Ne vjerujem, međutim,  kako ta vrsta priče ima realno utemeljenje. I na izborima 2014.

Dodik i Čović će imati značajnu potporu biračkog tijela –  i to potporu zbog koje će ih se teško moći zaobići i u strukturi vlasti nakon njih. Hoću reći, odlazak ovog dvojca  mogu izorganizirati samo punoljetni građani BiH, oni s biračkim pravom. A oni na to, po mojoj procjeni, još uvijek nisu spremni. Ako je tako, bojim se da je prerano praviti i inventuru u njihovu političkom djelovanju. Jer, na zla koja čine još uvijek nije stavljena točka. Konačna cijena koju će ispostaviti i BiH i svome narodu je, bojim se, poprilično veća od one koju su ispostavili do danas.

 

Što mislite je li Dodik odustao od referenduma budući da ga u posljednjih skoro pola godine nije spomenuo?

KUKIĆ: Ma kakav referendum. Referendum je Dodiku instrument za talasanje svjetine. Stvarno, međutim, on zna da bi to prelilo čašu strpljenja svjetskih centara moći – i da bi posegnuli za instrumentima koji joj stoje na raspolaganju u Daytonskom sporazumu.

A oni, među inim, podrazumijevaju i mogućnost da Dodik na mjestu nedodirivoga zanoći, ali i ne osvane. U prilog referendumu mu, potom, ne idu više ni vjetrovi iz Beograda. Tamo, kako stvari stoje, definitivno dominantno postaje opredjeljenje prema euroatlantskim integracijama. A takva opredjeljenja i potpirivanje dezintegracijskih procesa u BiH ne idu zajedno – ne bi ih prihvatili organi EU niti najutjecajnije članice te unije.

 

U Dodikovoj Banja Lucu maloljetnici mokre po katoličkim crkvama, vrijeđaju vjernike, razbijaju boce od iste. Hrvatima tamo je teško. Je li to poruka s terena?

KUKIĆ: Najmanje su u čitavoj toj priči odgovorni maloljetnici. Potpuno suprotno, maloljetnici su samo najuvjerljivija slika onoga što čine stariji, prije svega oni koji imaju realnu društvenu i političku moć. A oni, ruku na srce, čine svašta, pri tome ništa što je iole imanentno normalnu svijetu. I to, budumo načisto, nije odlika samo političkih moćnika u Banja Luci, nego isto toliko i u Sarajevu i u Mostaru. Vi u pitanju sugerirate sud da je Hrvatima u Banja Luci teško. Točno. Ali, ako je suditi po partnerstvu Čovića s Dodikom, banjalučki i uopće Hrvati na području RS-a nemaju zbog čega brinuti. O njihovu položaju Čović niti da progovori. Ugroženi su mu samo ovi u zapadnoj Hercegovini.

 

Smatrate li da će predsjednik Federacije Živko Budimir završiti u zatvoru, odnosno da će nadležna tijela uspjeti dokazati da je uzimao mito za pomilovanja. Kako zapravo vidite njegovu političku budućnost?

KUKIĆ: Osobno ne vjerujem u korumpiranost kao osobinu koja bi uopće mogla biti imanentna gospodinu Budimiru. Ne vjerujem, potom, da ima bilo kakvo utemeljenje i optužnica koju mu se pokušalo natovariti na leđa. Potpuno suprotno, radi se o klasičnom političkom procesu čovjeku koji se našao na putu beskrupuloznim političkim makijavelistima.

Što se, pak, političke budućnosti gospodina Budimira tiče, u ovom je momentu teško davati bilo kakve prognoze koje bi imale karakter previše ozbiljnih. Izvjesno je tek da mu je politički proces, organiziran protiv njega, poslužio kao vjetar u leđa. Hoće li to znati i iskoristiti ostaje da se vidi. Pri tome mislim posebno na jedan detalj. Stranka koju je utemeljio startala je kao građanska politička opcija konzervativnog predznaka. Istraje li na tome, njegov utjecaj u biračkom tijelu bi mogao biti sve osim zanemariv. Upeca li se, međutim, ponovo u udicu usko nacionalnog, priča bi mogla biti završena puno prije nego što bi on, ali i njegovi pristalice, željeli.

 

Što mislite kada će Zlatko Lagumdžija postati akademik?

KUKIĆ: Ne mogu odgovarati na tu vrstu pitanja. Prijem novih članova, naime, odvija se po strogo utvrđenoj proceduri – da se raspiše natječaj, da osobe na isti apliciraju, da se temeljem pristiglih prijava provodi odgovarajući postupak itd. Što se, pak, profesora Lagumdžije tiče, mislim da se radi o referentnom profesoru – po mojem sudu, o puno boljem profesoru nego političaru.

 

Imaju li Božo Ljubić i Zinedine Zidane išta zajedničko?

KUKIĆ: Imaju isto toliko koliko i Marko Kraljević – onaj iz narodnih pjesama – i Internet ili Televizija. Zidane se, naime, dokazao kao vrhunski svjetski igrač, a moj uvaženi kolega će ostati upamćen kao drugorazredni i u lokalnim okvirima.

epublikainfo.com_______________________________________________________

TKO JE IZMISLIO POZDRAV "BOK" KOJI JE ZAMIJENIO

PREDIVAN KATOLIČKI POZDRAV "HVALJEN ISUS I MARIJA"!?

„Osobno nismo velike pristalice pozdravljanja sa već uobičajenim i široko uvriježenim pozdravom "Bog" odnosno, i još gore, sa "bok" i smatram ako neko već želi da se pozdravlja kršćanskim pozdravom onda su "Hvaljen Isus" ili "Hvaljen Isus i Marija", pa čak i "Pomozi Bog" (više uobičajen kod pravoslavaca, ali praktično jedan prijevod njemačkog, takodje katoličkog, bajernskog Grüss Gott ili engleskog Good bless you) one prave i visokovrijedne verzije.Tako se pozdravljalo, koliko ja znam u gotovo svim hrvatskim krajevima, Posavini, Slavoniji, Hercegovini, dijelu Dalmacije... sve dok nam zagrebački purgeri, posebice od kraja rata, nisu nametnuli (ma sami smo tome krivi!) pozdrav "bok", kojeg smo mi ostali malo "produhovnili" i pretvorili u "Bog".

 

Uvriježilo se mišljenje da pojam potječe od riječi Bog (u kajkavskom se završno -g obezvučuje u -k) i može se usporediti s nekoliko takvih izraza u zemljama sa većinski katoličkom populacijom.

Zagreb je bio dugo godina grad unutar Austrije, zatim Austro-Ugarske. Tijekom vremena doselile su se austrijske upravne, vojne i djelomično industrijske strukture, a s njima i utjecaj austrijske (u ophođenju teatralnije) verzije njemačkog jezika.

Građanski trgovci prema svojim mušterijama preuzimaju arhaični austrijski pozdrav "Mein Buecken", iskvarena verzija austrijskog njemačkog koja se u Zagrebu čitala kao MAJN BOKN ili MOJ NAKLON.

Tijekom vremena paralelno su se razvijale obje verzije tog pozdrava, ali i odzdrava, tako da se pojavljuje i skraćena verzija BOKN ili NAKLON, a u susretu sa skidanjem šešira. Od tog skraćenog BOKN nastao je tipično zagrebački pozdrav BOK, s kratkim "o" ili ponekad dvostrukim "o".

Te su se obje verzije mogle još čuti kod trgovaca pedesetih godina 20. stoljeća (kao i obraćanje mladićima s npr.: "Mladi gospon" i sl.), ali se kasnije "moj naklon" polako gubi pod utjecajem pridošlica s raznih strana i gubljenjem građanskog obilježja samog grada usred burnog miješanja stanovništva."

Pozdrav i odzdrav "bok" ne postoji u Rijeci, Splitu, pa niti u Osijeku. Tamo su neki drugi utjecaji bili dominantniji, pa odatle tamo "ćao", "adio" i sl.

Pridošlice u Zagreb, pogotovo u zadnjih 20-ak godina, zatekli su pozdrav BOK. Kako često dolaze iz drugih provincijskih kultura, veza s arhaičnim austro-njemačkim pozdravom kod njih nije postojala. Uz to, vremena su bila da se ističe hrvatstvo i pripadnost jednoj crkvi, pa su počeli koristiti izraz "bog" koji nema nikakve veze s pozdravom "bok".

Spominjanje Boga u Zagrebu se koristilo kao odzdrav na rastanku u obliku "s Bogom", kasnije "zbogom" kojim želimo nekome da ga na putu Bog čuva. Javlja se i verzija odzdrava "Bog daj" koja isto nema veze s "bok".

Bok odn. Bog je moguće skraćenica od „Bog te pozdravi“ ili u množini „Bog Vas pozdravi“. Pri rastanku bi se radilo o skraćenom „Idi s Bogom“ ili „z Bogom“. Doslovno isti način pozdravljanja postoji uglavnom u još nekim pretežno katoličkim zemljama:

U Austriji i na jugu Njemačke kaže se „(Es) grüß(e) dich Gott“ (Griaß di god), u množini „Grüß euch Gott“ (ili samo kratko Grüß Gott),

u Španjolskom Adios,

Adeus u Portugalu i Brazilu,

Adieu u Francuskoj i

Dia duit (Bog s tobom) u Irskoj."

Predivan katolicki pozdrav kod susreta je "Hvaljen Isus i Marija" a kod odlaska "Zbogom" jos uvijek preovladava kod Hrvata u BiH,a     posebno u Bosanskoj Posavini.Stoga nasa potpora povratku ovih predivnih pozdrava svugdje gdje obitavaju Hrvati katolici.              DPB____________________________________________________

HRVATSKI GRB-ZABLUDE I PREDRASUDE

Grb sa šahovnicom koja pocinje bijelim poljem proglašava se ustaškim grbom!

Tocno je da je grb NDH počinjao s bjelim poljem ali hrvatski povjesni grb je daleko starij i izmjenjuju se grbovi

s prvim bijelim ili crvenim poljem! Pljujemo po svojoj povijesti ako dopustimo tvrdnje da je grb s bijelim poljem ustaški grb!

Neki povijesnicari tvrde da je grb počinjao s crvenim poljem kad je Hrvatska bila u ratu,

a s bijelim kad je bila u miru! U svakom slućaju bi trebalo ukinuti te predrasude o "ustaškom" grbu!

Ustaški orginalni simbol je ono U, i to ne bilo kakav U već ona poznata potkova-i to je jedini heraldički simbol

koji se može pripisati ustašama, a grb sigurno ne!

Dakle treba zaštititi grb- šahovnicu, bilo da počinje s bijelm ili crvenim poljem-jer to je povijesni hrvatski grb,

koji nema nikakve veze s ustašama!.

_____________________________________________________________

"Ulica mora izvršiti pritisak na političare"

Autori: Mirjam Gehrke / Azer Slanjankić - DW

Jakob von Uexküll, inicijator Alternativne Nobelove nagrade, traži reformu zapadnjačkog modela gospodarstva.

Do pozitivnih promjena moguće je doći samo demonstracijama poput onih u Turskoj ili u Brazilu, tvrdi on.

Kako doći do razvoja gospodarstva koji bi bio održiv? Koje su nove vrijednosti koje su potrebne našim društvima?

Zaboravili smo stare vrijednosti društva. Ne razvijamo se nego propadamo. Naše poimanje o konkurenciji i naš individualizam je djetinjasto ponašanje. Mi sebe doživljavamo kao potrošače, a zavist je ono što nas pokreće. Svatko želi da posjeduje više od ostalih. Taj model razvoja nailazi na svoje granice u jednom svijetu koji je ograničen. Možda možemo prijeći preko nekih od tih granica, ali ne preko svih. Naši preci su to dobro znali. U Srednjem vijeku u Japanu su ljudi mogli postati vrlo bogati. Međutim, kada bi njihov stil života izazvao zavist drugih, car je imao pravo da im oduzme imovinu.

Čini se da je danas osnovni cilj da se kod drugih izazvati zavist. Pohlepa je postala društvena vrijednost. Moramo tome stati u kraj. Globalno gledano, dolazimo do krajnjih granica crpljenja fosilnih goriva, promjene klime uzrokuju sve veće probleme, izostaju obilne žetve.

Potrebna nam je obnovljiva gospodarstvo. Potrebno je uspostaviti takve vrijednosti koje će dovesti do procvata čovječanstva i prirode. Svima su poznati zaključci Rimskog kluba o granicama gospodarskog rasta. Rimski klub je potom objavio i izvještaj o šansama za učenje u budućnosti. Naše društvene vrijednosti moraju se temeljiti na tom izvještaju.

Da li su nam potrebne nove političke strukture koje bi stvorile okvir za raspravu o novim vrijednostima?

Moramo se osloniti na iskustva naših predaka. U predkolonijalnoj Indiji postojali su savjetnici koji su gledali u budućnost. Oni su morali potvrditi da odluke koje se donose neće biti donesene protiv interesa budućih generacija. U Sjevernoj Americi postojao je princip "sedam generacija". Razmatrano je kako će zaključci plemenskih vijeća utjecati na život plemena u narednih sedam generacija. Danas ne vodimo računa o interesima narednih generacija, a pri tome se već danas uništava njihov prostor za život.

World Future Council zahtijeva uspostavu Visokog komesarijata za naredne generacije i to na međunarodnoj razini. Tako bi se na razini UN-a obezbjedilo da se ne donose odluke koje bi bile na teret budućih generacija ..

Potrebne su nam snažne organizacije koje će podržati prelazak na novi sustav vrijednosti u svijetu i koje će nas spriječiti da uništavamo našu okolinu.

Da li su potrebna nova pravila igre? Osnovna pravila prema kojima funkcionira današnja privreda su praktično dobrovoljna za svakoga. Da li je to dovoljno?

Ne, to nije dovoljno. To se vidi iz jednostavnih primjera. Svjetska trgovačka organizacija ima obvezujuća pravila i zbog toga i funkcionira. U sportu također postoje pravila za sve i zbog toga i funkcioniraju međunarodna natjecanja, a ljudi imaju povjerenja u njih. Ljudi smatraju da je to pošteno.

Međutim, ljudi ne vjeruju globalnom gospodarskom sustavu. Oni ga smatraju nepoštenim baš zato što nema obvezujućih pravila igre. Moćni svjetski akteri i tvrtke mogu raditi što hoće. Zapadnjački gospodarski model, koji se zasniva na stalnom gospodarskom rastu, osvojio je svijet. Ali ljudi shvaćaju da im je netko "prodao maglu". Rast gospodarstva postaje sve više "neprivredan". Troškovi su postali veći od povećanja kvalitete života koji se zauzvrat dobiva. Potrebna su nam obvezujuća pravila za sve. Postoji niz dobrih sporazuma na dobrovoljnoj bazi koji bi trebao prerasti u obvezujuće. Sve je pitanje političke moći.

Koju ulogu pri tome igra civilno društvo?

Važno je da govorimo o civilnom društvu, a ne o nevladinim organizacijama. Zaboravljamo da smo mi kao građani dio javnog i političkog života. Ne radi se o tome da bi svatko trebao postati političar, ali ne možemo poreći činjenicu da do promjena dolazi samo uz vršenje pritiska. Možemo biti vrlo moćni, samo ako izvršimo dovoljan pritisak.

Postoji pri tome jedan problem: Naši protivnici, interesne skupine koje žele očuvati svoje privilegije, odlično su organizirani. Oni financiraju vlastite institucije, Gremije, lobiste i novinare. Nasuprot tome, oni koji su zainteresirani za rješenja organiziraju konferencije i pišu deklaracije. Ali nedostaje učinkovite suradnje među njima.

World Future Council teži promjeni politike. Mi ukazujemo na dobre primjere u politici kako bi građani mogli da izvrše pritisak i na druge političare. Mi želimo da "školujemo" političare i građane. Nije dovoljno imati dobre ciljeve, kritizirati postojeće stanje i rješavati male probleme. Moramo raditi na globalnom, a stvari rješavati na lokalnom planu. Globalno i lokalno ovise jedno od drugog. Potrebni su nam obvezujući međunarodni sporazumi. Ali to je moguće samo ako građani izvrše pritisak na svoje parlamente. Drugačije ne ide.

U Turskoj i Brazilu ljudi su već izašli na ulice i stavili vlade pod pritisak. U SAD je nastao pokret Occupy.

Ovaj izazov političarima od strane građana je vrlo važan. U Turskoj se pokazalo da se političari boje ljudi koji su spremni izaći na ulice, koji su spremni da se suprotstave suzavcu i nasilju policije, koji su spremni da demonstriraju u korist očuvanja parka, a protiv gradnje trgovačkog centra. Vlada je u međuvremenu odustala od tog plana gradnje.

Problem pokreta Occupy je što nije bio dužeg daha i što nije točno znao koji su njegovi ciljevi. World Future Council je stoga napravio globalni akcijski plan. Ne možemo odmah provesti u djelo stotine želja. Moramo napraviti prioritete. Socijalni pokreti moraju znati koje ciljeve slijede. Pritisak ulice na vlade u tome igra važnu ulogu.

 

Lako je biti aktivan na Twitteru ili podržati neku peticiju u internetu. Političari to dobro znaju, oni neće dozvoliti da to utječe na njih. Socijalni mediji mogu mobilizirati i informiraju ljude, ali oni ne zamjenjuju staromodni politički angažman, koji podrazumijeva direktan kontakt sa ministrom, poslanikom ili demonstracije na ulici. Upravo to se dogodilo u Turskoj. To su još uvijek najučinkovitije metode da se do promjena dođe pritiskom odozdo, pritiskom građana.

neznase.ba

 

_________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Vjerski poglavari su huškali na rat

Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne.

Autor: Dejan Kožul - Glasa Inicijative za Rekom

Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona.

Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata

Dr. Ivan Šarčević je profesor pastoralne teologije na sarajevskoj Franjevačkoj teologiji. Već godinama fra Ivan je jedan od glasova razuma iz te cijenjene ustanove. Pričali smo za Glas Inicijative za REKOM o pomirenju.

*Od posljednjih ratnih sukoba na prostoru bivše SFRJ prošlo je skoro 14 godina. Da li smo se odmakli od trenutka posljednjeg ispaljenog metka?

Odmakli smo, naravno, nema sukoba oružjem. Nismo se, međutim, približili činjeničnom definiranju karaktera našega rata i ratova, niti je sačinjena bilanca ratova kako u pogledu žrtava, progona, etničkoga čišćenja, genocida, ogromnih demografskih promjena, moralne i duhovne degradacije. Nismo se suočili ni s vlastitom prošlošću, prošlošću vlastitog kolektiva ni zajedničkom prošlošću. To stoji pred našom generacijom. Ratne ideologije, pogotovo velikosrpska, nije poražena. U međuvremenu nacionalizam je institucionaliziran, zahvatio je skoro sve institucije – od obrazovanja, političkih stranaka do religijskih struktura.

*Često se kao uzor za pomirenje naroda Balkana uzimaju Francuska i Njemačka. Koliko je taj uzor primjenjiv među narodima koji imaju toliko zajedničke istorije, kulture, jezika...?

Nije primjenjiv u smislu uzroka sukoba i ratova, niti u smislu strategije poboljšanja odnosa, jer je naša regija prije svega povijesno složenija, višenacionalna i mnogo je veće preplitanje i uvjetovanje, pogotovo u Bosni i Hercegovini. No, posve je primjenjiv u smislu primjera, dakle, Francuska i Njemačka nam pokazuju da je moguće uspostaviti skladan i nekonfliktan odnos i između protivnika ili ako hoćete neprijatelja, kad se uklone zločinački režimi i njihovi kolaboracionisti. Njemačka je poražena, Njemačka je bila prisiljena i prihvatila je denacifikaciju. Suočila se sa svojom zlom prošlošću i nacističkim režimom, odrekla se svoga zla i zločinaca. U nas su naša zla najvažniji faktori nacionalnoga identiteta, a zločinci heroji kojima se prinosi kult, koje se "obožava".

*Nakon oslobađajućih presuda hrvatskim generalima, kao i Momčilu Perišiću dalo se čuti da Tribunal nije doprinijeo pomirenju. Koliko je to zamjena teza i izbjegavanje sopstvene odgovornosti za neučinjeno?

Haški tribunal je međunarodni sud i on je izraz odnosa različitih međunarodnih, svjetskih faktora moći na koje se prikačuju i domaći političari. Kad je riječ o pomirenju, mislim da treba biti vrlo obazriv u korištenju te velike riječi. Onako kako se njome često koristimo, vrijeđa ljude, pogotovo žrtve. Mislim također da Haški tribunal nije osnovan s ciljem pomirenja. On je sudska instanca koja pripomaže ustanovljenju činjenica krivične odgovornosti, dakle ratnih zločina, a što jest jedna od pretpostavki za makar malo pravde žrtvama. Međutim, retributivna pravda je minimum ne samo za pomirenje nego i za restorativnu pravdu. Dakle, i kada bi Tribunal uspio kazniti sve ratne zločince, pa čak utvrditi sve činjenice, do pomirenja – kao zadnjega cilja – treba uložiti mnogo napora. Jer kako stvari stoje, mi ćemo u budućnosti imati problema kako s činjenicama, kako s istinom koja se manje-više već sada znade. Hoće li te istine biti resurs novih osveta? Zato, pomirenje ne dolazi samo sa strane, ni od Haaga, nego je društveni ideal za koji se treba pojedinačno i institucionalno aktivno zalagati.

 

*U svom tekstu povodom objavljivanja "Bosanske knjige mrtvih" napisali ste da nepravedni završetak rata u BiH ne isključuje mogućnost ponavljanja u još gorem izdanju. Vjerujete li da postoji još uvijek destruktivna moć ili se samo akumulira za neka buduća, jednako loša, ako ne i lošija vremena?

Daytonski sporazum je uspostavio primirje, ali ne i pravedni mir. Ostavio je zemlju u okviru vanjskih granica, ali je nagradio agresiju, zločine i etnička čišćenja; unutarnje je tako nepravedno podijelio državu, na dva entiteta i bezbroj malih državica, kantona, koji u sebi konstitutivno sadrže diskriminaciju i trajne klice sukoba etničke većine nad manjinama. Sada, u navodnom miru, BiH je u nemogućnosti da funkcionira kao demokratska država, a u budućnosti, naravno uz šire, (ne)povoljne regionalne ili svjetske konstelacije nije isključeno da se sadašnje ili povijesne nepravde, po staroj logici osvete, te nepravde počnu nasilno ispravljati. Sadašnja generacija ili buduća neće u rat, od njega su umorne. Sada tinjaju unutarnje patnje, bjesovi i frustracije. Ali za kasnije, upravo prema logici ne samo naše nego uopće prošlosti, transgeneracijsko zlopamćenje će naći svoj ventil da eksplodira. Sumnjam da se daytonska tvorevina može demokratizirati bez dekonstrukcije Daytona. Uostalom, i prijašnja dva sporazuma, onaj versajski i jaltski, nisu izdržali dvije generacije, a koliko sam upućen imali su više pravde prema žrtvama rata.

*Religijske zajednice su tokom rata bile ujedinjene u propagiranju mržnje. Kako vidite njihov uticaj i koliki je značaj interreligijskog dijaloga?

Ratni cilj je bio osvajanje teritorija potpuno očišćena od drugih. Za to se nisu birala sredstva, od ubijanja i logora, do silovanja i genocida.Religijske zajednice su imale izuzetnu važnu ulogu u ratu. Preciznije kazano, pojedini vjerski poglavari i službenici, nisu bili u službi Boga nego u njegovoj negaciji, slijedili su idolopoklonstvo, etnofiletizam, pa su govorom mržnje, huškanjem na rat, šutnjom o zločinima, blagoslivljanjem zločinaca i zločina nad drugima, metafizički opravdavali da se kao "Božja jagnja" i "nebeski narod", samo ratom može obraniti od "zvijeri iz bezdana". Religija je pridonijela da se drugoga demonizira. Sakralizirala je politiku koja je drugom oduzela dostojanstvo, ljudskost. A kad se to učini, jasno da se u srce svetoga useljava najgore zlo: drugoga nije grije ubiti jer nije vrijedan kao čovjek. Strašno je kad se ono najbolje, kad se vjera, pervertira u svoju đavolsku suprotnost.

*Kakvo je stanje danas?

Ni danas religijske zajednice nisu smogle snage da stanu pred Boga, da crkveni ljudi izvrše vlastito pokajanje, čišćenje vlastite memorije, denacifikaciju, da pozovu na nadoknadu štete. Mnogi hijerarsi olako pričaju o opraštanju, o velikoj Božjoj ljubavi, a nesposobni su za krivnju. Siju bogomolje i vjerske simbole ne kao Božje kuće i znak Božjeg milosrđa prema ljudima nego kao prokletstva. Bolje bi bilo da umjesto mnogih križeva i crkava stoje nacionalni simboli, a ne znakovi univerzalne Božje ljubavi za sve ljude. Kako li će se stati pred pravoga Boga, u eshaton, s onu stranu groba, o tome ne misle niti propovijedaju mnogi svećenici jer su Boga i krista unizili na teritorij, poslužili se njima kao koljem za ogradu od komšije. Naše su zemlje geografski torovi u kojima se bore politeističk lokalni i nacionalni bogovi-moćnika.

Ma puno se govori o religiji. Donekle i s pravom, no, da skratim. Neće biti mira ni u našoj regiji ni u svijetu dok ne bude mira među religijama i konfesijama. Religije imaju silan potencijal stvaralaštva, kritičkoga proroštva i opomene. Imaju najjači duhovni resurs smisla života, imaju inherentno "najsekularniju" moć ako se shvati da religija ne dopušta da itko od zemaljskih veličina zauzme Božje mjesto.

Međureligijsko povjerenje i poštivanje stvara dobru klimu za političke i uopće skladnije društvene odnose. Pred religijskim zajednicama, ako žele da se ne snize u praznovjerje u vulgarno čarobnjaštvo, zadatak je da konačno stanu pred Boga, da uoče da onaj drugi u Božjim očima ima povlaštenije mjesto od mene. I prije nego se iziđe među druge, u interreligijski dijalog, važno je uvidjeti da je danas puno, previše religije bez Boga, da su naše zemlje prezasićene od nacionalističkih molebana, vrištećih bogomolja, da je vrijeme da se detroniziraju zemaljska božanstva, nacije i ideologije, voždovi i poglavnici, te da se umjesto bogova-moloha koji traže milijune ljudska djece za žrtvu, povjeruje u božanskoga Boga, Boga koji traži jedinu žrtvu: kontrolu vlastitoga nasilja i opraštanje neprijatelju, i kojemu je najveća radost ljudskoga sloboda, ljubav i zajedništva razlika.

*Kakvo je vaše mišljenje o Inicijativi za osnivanje REKOM-a?

Koliko znam to je vrijedna inicijativa koja okuplja puno različitih udruga, organizacija i pojedinaca iz regije koji se bave istraživanjem činjenica naše ratne prošlosti. Za razliku od redovnoga fokusiranja na zlo i zločince, i redovito na njihovu obranu, ova inicijativa nastoji da žrtve dođu do riječi. Ne znam hoće li se Inicijativa uspjeti institucionalizirati na razini vlada naših država, ali bi svakako trebao zadržati otvorenost i dalje biti podrška svim inicijativama koje zagovaraju novu kulturu sjećanja koja podrazumijeva subverzivno sjećanje, dakle suočenje sa svojom zlom prošlošću te prelazak etničkih i konfesionalnih granica, što znači priznati patnju drugima, u konačnici priznati dostojanstvo drugoga, prihvatiti ga kao povijesnog subjekta a ne ga demonizirati i degradirati do razine ignoriranja. Mislim da REKOM ima kapacitet da uvjeri nositelje vlasti u pojedinim državama da donosu zakone kojima će se verificirati istina prošlosti i unaprijed zakonski onemogućiti ponavljanje zločina.

*Intervju prenosimo s portala e-novine.com

neznase.ba________________________________________________________

Zbog ovoga bi ljudski rod ubrzo mogao nestati

Dok se u Hrvatskoj već mjesecima vode polemike oko nametnutog zdravstvenog odgoja te dok protivnici upozoravaju da takav program, zbog posljedica koje može izazvati (impotentnost, spolne bolesti, razorene obitelji, psihičke bolesti), vodi izumiranju društva, poznati australski istraživač i novinar Max Igan prije par dana na Hrvatskoj je televiziji otvoreno progovorio o sveprisutnijoj svjetskoj strategiji smanjenja populacije na Zemlji. Nije, doduše, spominjao zdravstveni odgoj i ministra Jovanovića, ali je, nevezano uz njih, govorio o metodama i sredstvima kojima je cilj proširiti bolest propagirajući zdravlje, te izazvati smrt slaveći život, a koje mnoge države u svijetu skriveno ili otvoreno, te svjesno ili nesvjesno, podržavaju i provode. Igan: Zar suština cijepljenja ne bi trebala biti poboljšanje zdravlja, a ne smrt? Max Igan je, da podsjetimo, u emisiji ‘Na rubu znanosti’ Krešimira Mišaka kazao da velik dio čovječanstva kao uspavan i bez reakcije već godinama sluša prijeteće izjave Bill Gatesa i drugih pripadnika tobožnje ‘elite’, koji govore kako je cilj politike cijepljenja smanjiti broj stanovnika na Zemlji?! - Zar suština cijepljenja ne bi trebala biti poboljšanje zdravlja, a ne izumiranje vrste - upitao se u Mišakovoj emisiji Max Igan, te zaključio da je svjetska javnost danas, zahvaljujući i masovnim medijima, ne neki način ‘hipnotizirana’ pa i ne čuje što im ljudi poput Gatesa poručuju i spremaju. Kazao je osim toga, da je genetski modificirana hrana također sredstvo iste politike, što znači da bi se moglo dogoditi da slijedeće generacije, ako nastave konzumirati GMO hranu, više neće moći imati potomaka. Nakon treće generacije koja jede GMO hranu, nestaju potomci!

-  Eksperimenti sa štakorima su pokazali da treća generacija koja je hranjena takvom hranom nije imala potomke, a spolni organi su im bili posve deformirani. Hoće li se ista stvar dogoditi i ljudima još ne znamo, jer još nisu odrasle tri generacije koje jedu genetski modificiranu hranu - vrlo zlokobno je u jednom trenutku zazvučao australski istraživač i autor poznatih dokumentarnih filmova. Kako hrvatski stručnjaci komentiraju Iganove riječi, upitali smo uglednog biokemičara i farmaceuta mr. Dragana Hazlera, te povjesničara koji se posebno bavi istraživanjem fenomena ‘kulture smrti’, dr. Josipa Jurčevića. Hazler: AIDS bi odavno bio izliječen, da to farmaceutima odgovara - Max Igan je apsolutno u pravu. Sva farmaceutska industrija doista radi ljudima više štete nego koristi, premda ja to, kao bivši zaposlenik tvrtke Novartis, baš i ne bih smio javno govoriti. AIDS je, primjerice, namjerno posijana bolest, a cilj je bio smanjenje populacije u Africi. Kasnije se Amerikancima taj ‘đavolski plan’ osvetio jer su oboljeli i mnogi Amerikanci. Posve je danas jasno da je lijek protiv AIDS-a mogao odavno biti otkriven i da je ta bolest mogla biti iskorijenjena, kao svojedobno malarija, no to ne bi odgovaralo farmaceutima koji odlično zarađuju prodajom lijekova koji tek olakšavaju ili produžuju život oboljelima. Rak je, pak, rezultat sustavnog trovanja zemlje sredstvima za zaštitu bilja. Sva ta sredstva strana su ljudskim organizmima, koji se od stranih tijela brane povećanjem broja stanica. A umnožavanje stanica je u biti rak. Upravo zato se broj oboljelih u zadnjih stotinu godina udeseterostručio, ako ne i ustostručio. Dok ljudi hranu nisu prskali otrovima, nije gotovo ni bilo kancerogenih bolesti - napominje mr. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u dijaspori, te ugledni farmaceut i kreator brojnih novih lijekova.

'Gospodari svijeta' provode strategiju smanjenja broja stanovnika na Zemlji - Smanjene broja stanovnika na Zemlji je strategija koja nije potekla od farmaceuta, već od takozvanih ‘gospodara svijeta’ koji na razne načine: ratovima, GMO hranom, AIDS-om, politikom cijepljenja… nastoje provesti tu strategiju. Farmaceutih ih samo slijede, jer imaju velike koristi. Tako već sada proizvode serum za novu vrstu gripe koju će posijati za otprilike pet godina. Kao farmaceut i biokemičar koji je godinama radio u Znanstveno-istraživalačkom institutu Novartisa znam da se svaki serum ispituje i proizvodi desetak godina, što znači da u normalnim uvjetima nije moguće odmah proizvesti cjepivo za novu vrstu gripe, već se očito radi o tome da novi oblik gripe posiju nakon što priprave serum, kako bi na cjepivu mogli zaraditi - dodaje mr. Hazler. Još korak dalje otišao je dr. Josip Jurčević. Jurčević: Ljudi pristaju da ih polagano ubijaju?! - Politika ‘isrebljenja dijela populacije’ nije nova, ali nove tehnologije nude sve veće mogućnosti uz pomoć kojih se stanovništvo može smanjiti čak i uz ljudski pristanak. Najprije se stvori ozračje prema kojem je masovno cijepljenje nužno, a onda se politika masovnog cijepljenja koristi za redukciju broja stanovnika. To prorjeđivanje ljudske vrste se radi selektivno, pa se ‘smrtonosnim cjepivom’ cijepi samo stanovništvo tobože manje vrijednih zemalja, kako bi živi ostali tek pripadnici ‘elite’. Nekadašnji rasizam nije imao toliko tehnoloških mogućnosti, zbog čega nije ni mogao nanijeti toliko zla. No, ovo je svojevrsni socijalni rasizam koji tvrdi da postoje oni koji nisu vrijedni živjeti, pa im zato treba onemogućiti razmnožavanje. Indija i Kina same su prihvatile takvu politiku, pa same sprječavaju razvoj života. Gospodari svijeta, dakle, već duže vrijeme zastupaju i provode kulturu smrti, no pri tom ne vide da na taj način ‘ubijaju’ i sami sebe - ističe u uvodu dr. Joisp Jurčević, pa dodaje da je u zadnjih pedeset godina takozvana ‘bijela kuga’, odnosno izumiranje stanovništva, prisutno ponajviše u razvijenom zapadnom svijetu, dakle u civilizaciji koja najustrajnije zagovara i provodi strategiju smanjenja broja stanovnika na zemlji. Ovdje postani naš prijatelj na Faceu! Mnogo sličnosti s dekadencijom Rimskog carstva

- Povijest se ponavlja. Poznato je da su gotovo sve destruktivne ideologije rođene u najbogatijim dijelovima svijeta. Tako je Neron zapalio Rim na vrhuncu Rimskog carstva, koje je u to vrijeme bilo daleko moćnija kultura nego takozvana zapadna civilizacija danas. Na vrhuncu moći Rimskog carstva javile su se i brojne deformacije te poremećaji, što je na koncu i dovelo do propasti vjerojatno najmoćnije civilizacije u ljudskoj povijesti. Slična stvar se danas događa zapadnom svijetu. Jer upravo tu se najglasnije promovira takozvana ‘kultura smrti’, čiji je dio I zdravstveni odgoj kakav se Hrvatskoj zadnjih mjeseci nameće. Tako se ljude, primjerice, uvjerava da ne mogu biti uspješni ako imaju djecu, što nije točno. Takva ideologija dovodi do biološkog izumiranja zapadnog svijeta, no oni, bez obzira na to, i dalje nastoje smanjiti broj stanovnika na Zemlji?! Očito je, dakle, da je u pitanju teška dekadencija i velika duhovna kriza zapada. Zato je danas najvažnije razobličiti kulturu smrti, kako bi skrivene namjere te ideologije postale opće prepoznatljive. Uvjeren sam, u svakom slučaju, da će život na kraju pobijediti jer je život Božji dar i jer je jači od dekadencije koja ga želi uništiti - zaključuje na kraju dr. Josip Jurčević. Preuzeto s dnevno.hr - See more at: http://www.samopismo.com/2013/03/zbog-ovoga-bi-ljudski-rod-mogao-nestati.html#sthash.vlAfc4EL.dpuf__________________________________________________ ___________

HUMANITARNI SUSRET HU "Samarita" za Božić 2013

HU „SAMARITA“     Vidovice-Kopanice-Jenjić

OTKAZUJE SE HUMANITARNI SUSRET

 zakazan za 04.08. ove godine

Cijenjeni članovi, volonteri i prijatelji HU „Samarita“ !

Na jednom od sastanaka HU Samarita, donesena je Odluka da se već zakazani

HUMANITARNI SUSRET otkaže iz slijede4ćih razloga:

- U vrijeme planiranog održavanja ove manifestacije i godišnjih odmora ima puno drugih događanja koja su još prije zakazana: svadbe, orguljaški koncert, odlazak u Tramošnicu, godišnjica smrti Šime Ivkića, Ilino, turnir u malom nogometu . . .

- Sama nedilja, kao dan, nije pogodna za osobe koje bi došle iz inozemstva za ovaj

 događaj, jer tog dana se moraju vraćati.

- Organizacija ovakve manifestacije zahtjeva velik broj osoba koje bi trebalo

 angažirati, a procjena je da je teško imati u to vrijeme toliko slobodnih osoba.

Na istom sastanku je raspravljano o slijedećem pogodnijem terminu za održavanje 2. humanitarnog susreta, te je neobavezujuće predloženo da to bude jedan od slobodnih dana između Božića i 31. 12. ove godine, budući da tada nema velikih manifestacija.

Očekujemo i Vaša mišljenja i prijedloge na ovu temu.

Naša duboka ISPRIKA svima kojima je promjena ovoga termina poremetila tijek godišnjih odmora, a pogotovo onima koji su možda poradi ovog termina i uzeli godišnji odmor.

O budućem održavanju 2. humanitarnog susreta će te biti obaviješteni na vrijeme.

Vidovice, 17. o6. 2013. godine

HU „Samarita“   Vidovice-Kopanice-Jenjić_

___________________________________________________________________________________________

HU „ SAMARITA“

Vidovice-Kopanice-Jenjić Vidovice, 18.06. 2013. god.

HU „SAMARITA“ JE PREŽIVJELA

Cijenjeni članovi HU „Samarita“!         Dragi volonteri!       Poštovani prijatelji i simpatizeri!

Dragi sumještani iz Vidovica, Kopanica i Jenjića!

Dana, 12.06. (srijeda) na poziv dopredsjednika gosp. Toše Maršića održan je sastanak HU Samarita sa slijedećim dnevnim redom:

1. Proučavanje i utvrđivanje modaliteta upravljanja, odlučivanja i djelovanja udruge

 2. Odluka o raspodjeli pomoći potrebitim

3. Razmatranje daljnjih koraka udruge oko dobivanja prostora za rad udruge

4. Razno

Na sastanku je učestvovalo 14 članova udruge.

Doneseni su slijedeći zaključci:

Udruga mora imati predsjednika, i za istog je od većine predložen Smiljan Šokić, bez obzira što je par dana prije dao ostavku. Većina je smatrala da je obavljao dobro svoj posao i da je dobro prezentirao Samaritu. Pristupilo se glasovanju gdje je velika većina , 12 osoba bilo za prijedlog da Smiljan Šokić bude izabran ponovno za predsjednika a za dopredsjednika Josip Ivkić („Ćivin“), nakon što je Tošo Maršić dao ostavku na mjesto dopredsjednika Udruge.

Napomena: Interna financijska kontrola je obavljena također par dana prije i utvrđeno je da do 10. 05. 2013. financije u potpunosti štimaju.

Sama rasprava po 1. točki bijaše jako burna i mučna. Žalosno je bilo gledati kako se raspravlja o stvarima koje sa samom Udrugom nemaju nikave veze.

Moje osobno mišljenje je i dalje da je pokušano gušenjne Udruge iz vana od strane politikanata HDZ BiH, kojima HU Samarita smeta, kao i njen predsjednik.

 

Zašto su se poslužili članovima Udruge u razračunavanju sa mnom, nadam se da će se uskoro znati.

Neka svim tim osobama „služi na čast“ ovakav postupak.

UDRUGA JE PREŽIVJELA. Zaslužila je to Samarita. Trebaju nas korisnici i potrebiti sumještani iz Kopanica, Jenjića i Vidovica.

Politika bilo koje stranke, NEĆE UĆI U SAMARITU. Naš zadatak je humanitarni rad i pomaganje. Sve što je u okvirima Samarite, ne smije biti politički obojeno.

Ja jesam član HSP BiH i općinski vijećnik, ali taj moj politički život nema veze sa HU Samarita. Ako nekim osobama smetaju moji politički pogledi i privatno djelovanje u tim okvirima, neka mi se odupru na mjestima gdje je to i predviđeno: Općinsko vijeće. Vjeće MZ, Zbor građana, predizborne tribine, a ne preko Udruge.

Moj politički rad je od Izbora (10/2012), a Samarita je u 7. godini postojanja i vječito je smetala MZ Vidovice.

Statut MZ Vidovice dozvoljava i preporučuje suradnju sa Udrugama, kao i pomoć Udrugama.

Zašto toga nije bilo, treba pitati članove Vijeća MZ Vidovice iz HDZ BiH.

Donesena je također Odluka da se ponovno traži od MZ Vidovice prostor na korištenje, jer nam je to potrebno.

P.S.

Dragi sumještani iz Vidovica, Kopanica i Jenjića!

OPROSTITE na svim ovim „burama i olujama“ oko HU Samarita.

Nije nam bila namjera zatalasati sve ovo, ali imali smo dužnost obraniti čast HU Samarita od raznih napada koji su uslijedili.

HU „Samarita“ je bila i ostati će van političkih zbivanja. Neće se dopustiti bilo čije „šape“ iznad naše glave.

Samarita je potrebna na ovom našem prostoru i nastavlja rad istim intenzitetom, poletno, pravedno, transparentno i pošteno.

U svim našim nastojanjima očekujemo i dalje Vašu pomoć, a i kritiku ako je potrebno.

ZABORAVIMO NESUGLASICE DOK POMAŽEMO ! HU „Samarita“

Vidovice-Kopanice-Jenjić

Smiljan Šokić______________________________________________________________

POGLED IZ ZEGEJA: Što se dogodi kad raji pukne film?!

Sljedeću osobu koja pokuša ispričati vic o Bosancima u kojem se implicira da je riječ o priprostom i neukom narodu, treba poslati tamo gdje joj je mjesto. Premda ih bije glas šaljivdžija koji u svakoj lošoj stvari pronađu i neku dobru i pozitivnu stranu, proteklih dana održali su nam svima dobru lekciju kako se diže glas za one koji se ne mogu izboriti sami za sebe, , piše Tina Lakić za Danas.net.hr. čiju kolumnu prenosimo u cijelosti bez korekcije.

Etnocentrični kakvi već jesmo, rijetko se dogodi da nas zainteresiraju događaji u susjedstvu. Ni slučaj malene Belmine, bebice kojoj je život ugrožen zbog jalovih političkih prepucavanja, nije nimalo drugačiji. Priča o njoj i pobuni koju je njezina životna sudbina potaknula, dospjela je do domaćih portala, ali ne mnogo dalje od toga.

U Sarajevu za to vrijeme već tjedan dana traju demonstracije jer je nekolicini ljudi prekipjelo, pa su krenuli u spontanu akciju. Ispostavilo se da je onih kojima je dosta toga da im političari zagorčavaju svakodnevicu puno više, pa su se i oni priključili. Rezultat – odličan. Čak i ako se više ništa značajno ne dogodi, Bosanci su već napravili mnogo.

Političarima su pojasnili da ih se ne može baš unedogled ševiti po zdravom mozgu jer će to osjetiti na vlastitim leđima. Fizičko sprečavanje političkih moćnika da napuste zgradu parlamenta možda je nešto ekstremniji oblik mirnog prosvjeda, ali time je poslana jasna poruka – više neće biti kao prije!

 

Kako je sve počelo

No, krenimo redom. Sve je počelo objavom priče o apsurdnoj birokratskoj zavrzlami koja je doslovno ugrozila život nevinom djetetu. Tromjesečna beba Belmina Ibrišević iz Donje Orahovice kod Gračanice hitno je trebala otputovati na liječenje u inozemstvo, ali budući da nema JMBG, ne može dobiti ni putovnicu.

Fatima i Edmir, roditelji te male djevojčice, bili su bespomoćni. Pozadina priče je ta da djeca rođena u BiH poslije 2. veljače ove godine dobivaju samo privremene JMBG-ove s kojima ne mogu dobiti putovnicu. Belmini je dijagnosticirano teško imunološko oboljenje i treba u Njemačku na presađivanje koštane srži.

I tako, dok su se političari prepucavali oko novog zakona o JMBG-u, Belmina je gubila dragocjeno vrijeme.

 

 

Spontana akcija – bankari kao bonus

Na priču su emotivno reagirali mnogi, no tek nekolicina njih odlučila je i reagirati. U spontanoj akciji osobnim automobilima zapriječili su izlaze iz garaže parlamenta. Malo-pomalo, okupilo se toliko ljudi da su više od 36 sati zatočenima držali više od 1.500 političara, koji su tada, htjeli ili ne, morali početi razmišljati o Belmini.

Neočekivani bonus došao je prosvjednicima u vidu nekoliko stotina stranih državljana, među kojima i bankara, koji su se slučajno zatekli u zgradi na sastanku. Skandal je time dobio međunarodni karakter. Danas je tjedan dana od početka prosvjeda, organizatori koji su s gnušanjem odbili bilo kakvo pokroviteljstvo stranačkih i nestranačkih organizacija, nisu se zadovoljili privremenim rješenjem koje im je u međuvremenu ponuđeno, nego hoće pravi pravcati zakon koji se ne može tek tako staviti izvan snage, kao neka privremena odluka.

Zahtjeve su proširili, pa traže osnivanje fonda za bolesnu djecu i političku odluku da dužnosnici 30 posto svojih mjesečnih primanja izdvajaju u korist tog fonda. Danas su se opet okupili, i to u najvećem broju dosad, a podršku im šalju iz svih krajeva BiH, ali i iz inozemstva.

 

Počelo je pištati i šištati

Kako to da je sudbina jedne bebe podigla pola države na noge? Vrlo blizu istini mogla bi biti procjena da je ljudima jednostavno dozlogrdilo, došlo je do granice pucanja, nakon čega ili nešto konkretno poduzmeš ili potpuno ispališ na živce.

Slično je doživjela i bosanskohercegovačka ekonomistica i vrlo istaknuta kritičarka tamošnjih vlastiSvetlana Cenić, koja je situaciju u BiH slikovito usporedila s ekspres-loncem u kojem se dosad sve skupljalo pod pritiskom, a sad je počelo ‘pištati i šištati’.

Što će sve ispasti iz tog lonca, teško je trenutno procijeniti, no sigurno je da su građani BiH na vrlo jasan način pokazali da više nisu spremni šutke pojesti sve što im servira politička elita.

 

A mi, Hrvati…

Pasivni, kakvima smo se već u više navrata pokazali, vjerojatno teško možemo razumjeti tu upornost i spremnost tisuća da se okupe zbog jedne male curice i njezina liječenja. Ali smo zato uvijek spremni na druge gledati svisoka iako smo u tom trenutku lošiji i nazadniji. Na susjede pogotovo. Njih smo obično spremni i vrijeđati. I dok nam oni zorno pokazuju kako promijeniti stvari koje nas tište i kako se na miran način radi pritisak, mi upravo to radimo. Vrijeđamo ih nemilice.

Zaključili smo valjda da su nam građani iz BiH, premda osvješteniji i daleko aktivniji od nas, nepoželjni gosti ovog ljeta jer se samo na taj način može iščitati suluda vijest da će nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju građani Bosne i Hercegovine morati na graničnom prijelazu dokazati da imaju po 100 eura za svaki dan boravka u Hrvatskoj?!

Kako bi bilo da iz Hrvatske izbacimo sve građane koji nemaju tih 100 eura po danu? Koliko bi nas ostalo u Lijepoj našoj?

Jako malo. Možda čak i manje no što će nam Bosanaca ovoga ljeta, unatoč svemu, doći u goste. Može nas biti sram.

___________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________________

Ivo Banac: Gazde iz RS bi željele nekakav Kineski zid

 

 Ugledni istoričar, profesor emeritus na Univerzitetu Yale i redovni profesor povijesti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dr. Ivo Banac kazao je u razgovoru za agenciju Anadolija (AA) da je pitanje jedinstvenog matičnog broja (JMB) prelilo čašu nezadovoljstva u Bosni i Hercegovini, te da se to moglo desiti na nizu drugih pitanja, ''ali se dogodilo na ovom''.

 

Poruka je, veli Banac, jasna i građani više jednostavno ''nemaju strpljenja sa opstrukcijom koja je postala redovna pojava u političkom životu Bosne i Hercegovine''.

''Gazde iz RS)insistiraju da oni moraju imati odvojene osobne karte... Oni bi željeli imati odvojeni život, oni bi željeli nekakav Kineski zid, koji su oni, naravno, već dobrim dijelom i stvorili. Ali, nitko pametan, naravno, na to ne može pristati. Tako da moram reći da sam ja ohrabren činjenicom da su građani počeli uzimati stvari u svoje ruke. Mislim da je to proces koji će se samo širiti. Jer zbilja tko više ima strpljenja za ovakvo maltretiranje. Nezadovoljstvo naroda, prosvjedi, ako se nastave, to će se na nekakav način morati pretočiti u nekakvu političku volju. Mislim da bi to bilo pozitivno jer je očito da su etablirane političke stranke zakazale. To je posve jasno'', priča profesor Banac za agenciju Anadolija.

 

Siguran je da će predsjednik RS-a Milorad Dodik koristiti sve da dalje razgrađuje BiH.

''Na to jednostavno svi moraju biti spremni. To nije ništa novo. On to radi već duže vrijeme. Jednostavno treba se nositi sa time. On, također, mora znati da postoji jedna granica koju, ako on pređe, jednostavno će izazvati jedan neviđeni bijes društva u BiH. Ja ne bih čak isključio ljude u njegovom vlastitom entitetu. Jer, on njima ne koristi ni najmanje. To će se, također, dogoditi prije ili kasnije. On može zavaravati Srbe sa raznim nacionalističkim opijatima. To može raditi, ali ne može raditi cijelo vrijeme. Ima granica tomu. On će sebe zapitati: ''Što mi možemo dobiti od ove lakrdije koju nam ovaj lažni vođa servira'', rekao je Banac.

 

Nadalje, kaže da se ne bi bojao Dodikovih prijetnji.

 

''Činjenica je da će on (Dodik) i dalje zaoštravati stvari. On će se u tome urušiti. Ako pokuša nešto i izvan granica kakvog takvog pseudoparlamentarnog ponašanja, onda i za to ima odgovor. Ovo je veliki izazov za međunarodnu zajednicu koja je potpuno zapustila pitanje BiH. Ovo je izazov za SAD koji su nekompetentnim ljudima u Bruxellesu prepustili cijelu situaciju. Ovo je izazov i za EU koja se mora suočiti sa činjenicom da je njezina politika u BiH doživjela krah. Oni moraju to da shvate. I ako ovako nastave, doći će do novih sukobljavanja u BiH. Prema tomu, ako oni misle da su nešto sanirali, recimo, na liniji Beograd-Priština, pa misle da su tu kupili neko vrijeme, mislim da to samo pojačava pritisak za rješenje situacije u BiH'', naglašava Banac.

 

Je li Beograd pustio Dodika ''niz vodu''

Na pitanje da li stoje ocjene da je Beograd ''Dodika pustio niz vodu'' i da je on praktično ostao sam u nastojanjima da slabi državu BiH, Banac je odgovorio:

''To je sigurno nešto što Beograd želi da se vjeruje. Koliko su njega do kraja pustili, to ćemo vidjeti. Mislim da postoje razlike, ali to nije prvi put da postoje razlike. Razlike su postojale već duže vrijeme. Očito je da se Dodik mnogo bolje snalazio u situaciji gdje je u Beogradu bila jedna vlast koja je sebe predstavljala građanskom i liberalnom, a sad odjednom imate ljude koji su tobože na njegovoj valnoj dužini. Ali, oni su zaključili da možda ne žele vezati svoju kesu sa njegovom, svoje projekte sa njegovim'', tvrdi Banac za AA.

 

Presuda u slučaju Prlić i ostali

Banac nije želio komentirati prvostepenu presudu Haškog suda u slučaju Jadranka Prlića i ostalih kojom je bivši vrh Hrvatske proglašen suodgovornim za udruženi zločinački poduhvat u BiH:

''U toku su sudske procedure koje još nisu završene. I dok to nije završeno, najpametnije je ne ulaziti u to. Ja ću se tog držati. Ja nemam što o tome reći. Ja sam o situaciji koja je inkriminirana govorio kad je bilo vrijeme 1992. i 1993.  godine'', naglasio je.

Radiosarajevo.ba_____________________________________________

Neki novi mi

Bosna i Hercegovina nije funkcionalna država.

Ona je krhka tvorevina u kojoj se izabrani političari plaše građana, i u stanju su uraditi sve, javno lagati putem medija koje kontrolišu ili kukavički iskakati kroz prozor zgrade u kojoj rade, a da bi izbjegli bilo kakav direktan susret sa nekim od nas jer to znači i moguće pozivanje na odgovornost.

 

Piše: Nidžara Ahmetašević - Manjine.ba

Takvi političari nisu u stanju odgovoriti ni minimalnim zahtjevima građana. A zahtjevi koje su im uputili demonstranti ovih dana sa platoa zgrade zajedničkih institucija jesu minimalni. Jer čak i da učine ono što se od njih u ovom trenutku traži, to neće promjeniti stanje u kojem se nalazimo.

Visoki predstavnik, u zemlji koja je polu-protektorat već više od 15 godina, ima moć da smjenjuje političare i donosi zakone. Godinama to ne radi. I ne bi ni trebao jer mu je odavno bilo vrijeme da ide kući. On se ne uključuje na bilo kakav smislen način u politički život u BiH. I kada se napokon odlučio uključiti, prekinuo je do sada najsnažniji pokušaj građana da natjeraju državu da funkcioniše. Time je, ustvari, još jednom stao na stranu ljudi koji nas sve godinama drže u opsadnom stanju. Pod opsadom njihovog beščašća.

Još jednom jer isto to su radili svi njegovi predhodnici, počevši od Karla Bilta, koji su za partnere uvijek birali one najgore. Iz prostog razloga jer je njima najlakše manipulisati. I tako su samo državu koja se tek rađala, činili sve slabijom i slabijom, nesposobni da ikada stane na svoje noge.

Visoki predstavnik je sada obećao kako će se sastati Vijeće za implementaciju mira. Možda oni donesu odluku da nametnu Zakon o jedinstvenom matičnom broju? Time će, ustvari, samo pomoći lokalnim političarima da nastave po svom – red nerada, red beščašća, i tako u krug. On odavno nije osoba koja treba da radi bilo šta da ova država funkcioniše, nego su to njeni građani, koji će, za nadati se, ostati uporni u potrazi za rješenjima koja su trajna. A trajno je da ovi koji su sada na vlasti, svi, na svim nivoima, odu.

No, veliko je pitanje šta će se desiti i da se (a vjerovatno neće) postigne dogovor i ispune zahtjevi demonstranata? Ništa! Nažalost. Jer ima još bezbroj zakona koje nisu donijeli i neće nikada. Još više onih koje su donijeli a koji nikada nisu zaživjeli u praksi.

 

Nama trebaju novi ljudi koji će graditi neku novu, funkcionalnu i ne krhku, Bosnu i Hercegovinu. Onu koja neće zavisiti o stranih birokrata. Ti novi ljudi će biti odgovorni građanima. Ti novi ljudi će biti odgovorni građani. Ti novi ljudi neće zvati Visokog predstavnika da ih spasi od onih koji ih biraju. Ti novi ljudi neće tražiti pomoć od Visokog predstavnika da učini da oni koje su izabrali  rade svoj posao. Ti novi ljudi neće manipulisati medijima. Ti novi ljudi neće dati da budu izmanipulisani. Ti novi ljudi se neće igrati nacijama kako im padne na pamet. Ti novi ljudi neće iskakati kroz prozor kada im majka sa djetetom u kolicima dođe na vrata. Ti novi ljudi će željeti da se ozbiljno bave izgradnjom države. Ti novi ljudi...

Ti novi ljudi mogu naći svoje mjesto samo kada ovi sadašnji potpuno izgube i posljednju zeru moći. Što bi značilo da ih dobar dio završi u zatvorima, a da drugi jednostavno nestanu iz javnih institucija i života. No, to znači da većina uposlenika u tim insitucijama, ali i onih u akademiji, koje su tu došli na svaki drugi način sem onaj na koji su trebali po zakonu, također odu.

Mi trebamo sve iz početka. Možda je to teško, ali nije nemoguće. Možda su ti novi ljudi među djecom koja su rođena nakon 12. februara ove godine i još ih nema jer nisu dobili svoj matični broj?

 

neznase.ba

_____________________________________________________________________________________________________

Opijum Herceg-Bosna

Baš onako kako je i strukturiran, Haški sud je odraz međunarodnih odnosa moći i politikâ.

Piše: Ivan Šarčević

Zato se događa da mu presude nemaju iste pravne standarde i da izazivaju kod žrtava, ali i unutar sebe, različite stavove i suprotna mišljenja. Štoviše, nekim se presudama dovodi posve u pitanje, kao što je primjerice i nedavna oslobađajuća presuda mozgovima svih Miloševićevih tajnih službi, J. Stanišiću i F. Simatoviću.

No, ono u čemu je Haški sud ipak velika pomoć, jesu u najvećoj mjeri točni podaci o stradanjima, žrtvama i zločinima. Pa ako se čak dokraja relativizira i obeskrijepi Haški sud, veliki posao oko istine o prošlosti te pravde za žrtve i dalje predstoji pred državama i društvima, pogotovo institucijama i strankama koje se smatraju zaštitnicama svojih nacija. Dakle, ni ispravnom konstatacijom da Haag ima "dvostruke aršine", nipošto se ne bi smjela štititi lažna nevinost, produžavati sljepilo za tuđe žrtve, skrivati vlastite zločine, prešućivati zlo vlastitih vođa i "grešnih" institucija. U tom smislu važno je osvrnuti se na prvostupanjsku presudu hercegbosanskoj šestorici.

Haška presuda političkom i vojnom vrhu Herceg-Bosne, iako nepravomoćna, ipak je razotkrila plan, razmjere i obim zločina koji su počinjeni u ime Herceg-Bosne. Suočila nas je iznova s ideologijom tuđmanizma koja je stvorila Herceg-Bosnu i lažno je (i do danas) predstavlja kao zaštitnika hrvatskoga naroda, svih Hrvata u Bosni i Hercegovini. U pročitanoj presudi, koja se većinom drži prvih godina rata, obuhvaćeno je doduše samo 6 općina, dok se drugi krajevi BiH gdje su živjeli Hrvati, pogotovo dijelovi današnjega srpskoga entiteta, i ne spominju. No, i ti su Hrvati također direktne žrtve najprije velikosrpske agresije, ali i projekta Herceg-Bosne koji je, na nekim područjima, posljedično povukao i Muslimane u rat za teritorij i čišćenje od Hrvata i Srba. Zato Herceg-Bosna nije izraz povijesnih težnji hrvatskoga naroda u BiH, nego politička uzurpacija i projekt nacionalističkih zabluda.

Iako u presudi nije pojašnjen termin "udruženi zločinački pothvat", kojega Haški sud računa od siječnja 1993., čini se važnim istaknuti da je na vidjelo izišla i sudski je pokazana činjenica da je Zajednica HB, a pogotovo Republika Herceg-Bosna za svoje ostvarenje koristila etničko čišćenje od nehrvata, posebno Muslimana, a tako i preseljavanje vlastitih sunarodnjaka iz Bosne. Herceg-Bosna se opravdavala i opravdava velikosrpskom agresijom i ondje gdje se ni politički ni moralno ne može opravdati: u ponavljanju sličnih političkih ciljeva, u istoj metodologiji i korištenju istih sredstava da se do tog cilja dođe. Herceg-Bosna je, dakle, derivacija i umanjena kopija velikosrpskoga projekta podjele BiH da se, kako je Tuđman izjavio još na Staru godinu 1991., "nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji perec neprirodan." Tuđman je, za razliku od Miloševića, "historijski" objašnjavao sve svoje političke stavove i zapovijedi, pa je po njegovom mišljenju od Bosne i Hercegovine trebao ostati samo Porfirogenetov "dio 'zemljice Bosne' gdje bi Muslimani imali većinu i ta bi država Bosna [nema Hercegovine, op. I.Š.] mogla biti tampon-zona između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina BiH." Ovo je bila misao vodilja i strategija F. Tuđmana i njegovih odanih pomoćnika, ponajprije G. Šuška i M. Bobana.

Stvarna i ratna realizacija ovoga cilja – svim sredstvima učiniti prirodnim "neprirodni perec" Hrvatske – mijenjala se do svojih krajnjih suprotnosti, naročito mijenjanjem ratnih saveznika i ratnih neprijatelja. U konačnici je doživjela vlastiti poraz Tuđmanovom odlukom o dokidanju Herceg-Bosne. Nisu, naravno, Tuđman i Milošević, politički Zagreb i Beograd jednaki, niti se zločini Herceg-Bosne po vremenskom slijedu, sistemu i obimu mogu mjeriti s velikosrpskim i republičkosrpskim zločinima i genocidom. No, bez obzira na sve licemjerne apologije da Tuđman i njegovi pobočnici, Šušak i Boban, nisu dijelili Bosnu, bez obzira na sva cinična skrivanja iza tobožnje Tuđmanove nemoći uslijed diktata međunarodnih sila, ipak, uz tolike svjedoke, te Tuđmanove izjave, a povrh svega uz katastrofalne posljedice hercegbosanskog ideološkoga projekta, sudskom presudom je nepobitno potvrđeno da je Herceg-Bosna, iako daleko manje od Republike Srpske, bila zastrašujuće zlo. To znači da je Herceg-Bosna apsolutno antibosanski i antihrvatski projekt te je krivo govoriti kako je njime obranjena Bosna i Hrvati u njoj. Taj je projekt, kasnije je pogotovo postalo bjelodano, bio protiv Bosne i Hercegovine i protiv Hrvata u njoj.

U nimalo jednostavnom kontekstu velikosrpske agresije, nesnalaženju i neodgovornom laviranju Predsjedništva BiH s Alijom Izetbegovićem na čelu, hrvatska politika je od početka bila bez jasne političke vizije što s Bosnom i polovicom Hrvata u BiH ili je pod maskom svehrvatske brige oponašala makijavelističku miloševićevsku politiku podjele. Međutim, ničim se, ni teškim kontekstom, ni srpsko-crnogorskom agresijom, niti naoružavanjem, humanitarnim i drugim pomaganjem Muslimana, ni priznavanjem BiH, ne mogu opravdati ubijanja, logori i etničko čišćenje. Odnosno, drukčije kazano, Tuđman, kao krajnje loš povjesničar, ali vrhovnik i sveodreditelj hrvatske politike i u Herceg-Bosni, nije priznavao Bosnu (i Hercegovinu) kao povijesni i politički subjekt. Na to je bio prisiljen dijelom od međunarodnih faktora (posebno Njemačke i SAD-a), a najviše razvojem odnosa u BiH, dakle odlukom bh. političara, B. Bogićevića, A. Izetbegovića i drugih, za neostanak u krnjoj Jugoslaviji, za nedjeljivu i neovisnu BiH; bio je također prisiljen političkim i vojnim jačanjem Bošnjaka i Armije BiH, ponajviše pragmatičnim interesom neovisnosti hrvatske države, a ne nikakvom ljubavlju ili brigom za bosanske Hrvate.

Svojom hercegbosanskom politikom Tuđman je Hrvatima, prije svih bh. Hrvatima, u nasljedstvo ostavio teška sporenja i sukobe. Ostavio je baš ono protiv čega se onako žučljivo borio: političko (a i moralno) "bespuće i lutanja". Bespuće se najviše očitovalo u tome što je Hrvatsku kao žrtvu velikosrpske agresije djelomično uvukao u međunarodni sukob u BiH. Lutanja su se očitovala: od neuvjerljivog pa i lažnog savezništva s Muslimanima, od referenduma u kojega nije bio uvjeren, ali je na njega pristao pod pritiskom i nagovorom crkvenih poglavara (V. Puljić, P. Anđelović, F. Kuharić), pa preko neprijateljstva i jednog u povijesti vjerojatno najbesmislenijega rata, rata s Bošnjacima, do kasnijeg nevoljkog odreknuća od Herceg-Bosne Washingtonskim sporazumom, pa onda splitskim i drugim vojnim sporazumima kao nužno potrebnim za oslobađanja Knina i Krajine s bosanske strane. Unatoč savezima, sjeme zla je naširoko posijano i trebat će mnogo napora i vremena da se prihvate povijesne činjenice i povrati međuetničko povjerenje i poštivanje.

Gotovo je nemoguće naglasiti koliko je projekt Herceg-Bosne samoubilački. Jer nikada nije bilo ničega jasnoga u toj politici, ni saveznici, ni granice, ni teritorij koji je trebalo obraniti ili osvojiti. Bila je jedino jasna poslušnost Tuđmanu i Šušku, hercegbosanska sebičnost (pripajanje Hrvatskoj, preseljavanje i napuštanje svojih sunarodnjaka u Bosni) te averzija prema Muslimanima. Koliko je samo običnih ljudi, kao nekada za Pavelića, hranjeno suludim idejama o konačnom ujedinjenju "hrvatskih povijesnih zemalja"! Koliko je Hrvata mislilo da je Herceg-Bosna, iako u manjim okvirima, napokon ostvarenje onoga što nije uspjelo ni NDH-u! Ideja o pripojenju dijelova BiH Hrvatskoj, konkretno, proširene zapadne Hercegovine do Stoca, s malo širim teritorijem (nekada do Jajca i Kiseljaka, a nekada do Kupreških vrata i Makljena), ideja o reviziji povijesti i srpsko-hrvatskih razgraničenja i vraćanje na Banovinu iz 1939., zatim ideja o stvaranju zasebne hrvatske državice u sastavu BiH, sve su samo samoubilačke iluzije s kojima se ništa nije postiglo, nego neizmjerno mnogo izgubilo, ali su to zablude koje teško umiru. Zato nema stvarnog suočavanja s prošlošću, nego se vlastita zla politika opravdava većim ili manjim zlom drugih. Te se ideje i projekti ne mogu, međutim, pravdati politikom jačega, miloševićevskom velikosrpskom politikom i Karadžić - Mladićevim entitetom rođenim na krvi, etničkom čišćenju i genocidu, niti na muslimanskoj prevrtljivosti, muslimanskim zločinima ili nakanama stvaranja bošnjačke državice.

Da, Bošnjaci su neusporedivo najveće stvarne žrtve, po stradanju i logorima, ubijanju i poniženju. Iznimno veliki broj i Srba je ubijen. Mnogi su Srbi ("humano") preseljavani i prognani, iz Hrvatske, iz BiH i unutar BiH. Velikim dijelom je to učinio režim iz Beograda i s Pala. Hrvati su, međutim, zahvaljujući i vlastitoj krivoj politici, ne samo najveći demografski gubitnici u BiH nego su i danas, opet zahvaljujući lošoj politici i odsutnosti političke mudrosti, pred nestankom iz mnogih dijelova Bosne. I dugo će, ako se uopće i dogodi, trajati povratak bosanskohercegovačkih Hrvata vlastitoj državi, ne samo onaj fizički nego politički, kulturni i uopće duhovni. Kod mnogih će ideja, pogrešni i gubitnički projekt Herceg-Bosne ostati vječno u glavama, kao što još neke do nerazboritosti opija ideja Hrvatske do Drine, a čežnja za Hrvatskom, tobožnjom "matičnom zemljom", odvraćat će ih od odgovorna i jedina smislena života i rada u svojoj stvarnoj državi. Fantazma Herceg-Bosne u smrt je odvela mnoge nehrvate, ali i Hrvate, koji su uzaludno, tragično i besmisleno položili svoje živote; stotine tisuća sunarodnjaka je razbaštinila i otuđila od zavičaja i stvarne matične države, a one koje su ostali, ostavila rastrgane, na milost i nemilost većine i nacionalističkog zova političko-hercegovačke sebičnosti i hrvatskih "čistih" teritorija.

Haška presuda hercegbosanskoj šestorici pokazuje strahotu zločina osobito prema Muslimanima. Ali i Hrvatima iz Bosne. Primjer je zločin u Stupnom Dolu u izvedbi hercegbosanskih konstruktora. Taj zločin ubijanja nedužnih Muslimana, poslužio je istodobno kao sredstvo da se Muslimane potakne na osvetu, a Hrvate zastraši i primora na seljenje prema Hercegovini i dalje u Hrvatsku, da se napravi teško popravljiva nepravda i nemogućnost zajedničkoga života. Čitav taj kraj stare, Divkovićeve i Laštrićeve Bosne, od Kraljeve Sutjeske, Kaknja, Vukanovića, preko Bobovca, Borovice do Vareša, njih preko 20.000, zločinom u Stupnom Dolu, konačno su prisilno napustili svoj kraj i naseljavali su Drvar i Knin, Istru i otoke, Šuškovo(!) i Bobanovo(!), daleki svijet. Ovo je samo jedan primjer suicidne hercegbosanske strategije.

Ovom presudom su žrtve, mislim na bošnjačke, dobile određenu satisfakciju. No, važno bi bilo iz ove presude izvući još neke zaključke. Važno bi bilo da se presuda ne tumači kao presuda "hrvatskom narodu", da se ne ostane samo na priznanju da su strašni zločini počinjeni, nego da svi pojedinci koji imaju društvenu moć, da sve hrvatske institucije, od obrazovnih, medijskih, religijskih i političkih, izvrše "čišćenje pamćenja", preispitaju svoju zlu prošlost, da ne odustanu od istine, golih činjenica, od stvarnog pokajanja, što uključuje nadoknadu za učinjene nepravde, te da se, konačno, raskrsti s Herceg-Bosnom. Koliko god to u ovom trenutku djelovalo nemoguće, bolje je da što prije dođe do te katarze. Bošnjaci, pak, i radi svojih sugrađana Hrvata i Srba, a ponajviše radi sebe samih, ne bi trebali trijumfirati, zatvoriti se u viktimološke jadikovke i time opravdavati svoju zlu prošlost i zločine, niti svoju aktualnu lošu politiku.

Presuda naglašava da je za ljudsko djelovanje, i ono političko, presudno uvažavati autoritet stradalnika i žrtava, te da bi konačno trebalo, i u javnom i u svakodnevnom životu, oduzeti autoritet svim zločincima, deheroizirati ih i desakralizirati. Nadati je se da će presude Karadžiću i Mladiću obznaniti već poznate činjenice da je epicentar zla bio u Beogradu, da je srpski entitet najveća kočnica za državu BiH. Do tada, a i poslije toga, s Haagom i bez njega, nužno je osloboditi se svih ratnih ideologija i krenuti k denacifikaciji našeg podijeljenog društva. Ova je presuda možda jedna od onih neponovljivih prilika da se pregledamo u ogledalu tuđe patnje, da se zasnuje transetnička memorija naše zajedničke tragedije kako bi se ušlo u žuđenu društvenu katarzu.___________________________________________________________________________

Tuđmanovska(poslije)ratna propaganda

 

1. Izetbegović i suradnici htjeli su pretvoriti BiH u unitarnu islamsku državu.

Da su mogli, vjerojatno bi kao skoro svaka vlast voljeli unitarnu državu s bar naizgled jednostavnijim funkcioniranjem, ali su znali koliko je to nerealno. A islamsku Bosnu su se usudili sanjati i manje nego Giulio Andreotti katoličku Italiju ili Angela Merkel kršćansku Njemačku.

 

2. Izetbegović je krajem '93. sklopio pakt s Momčilom Krajišnikom protiv Hrvatske.

"Da Hitler napadne pakao, ja bih u Donjem domu rekao lijepu riječ o vragu", objasnio je antikomunist Churchill 1941. svoj pakt sa Staljinom. Napadnuta sa svih strana, s nožem u leđima, BiH je morala igrati na sve karte. Gojko Šušak je pokušavao sakriti brigu tvrdeći da je takav pakt nemoguć.

3. Izetbegovićev režim odbio je ponudu hrvatskog generala da deblokira Sarajevo.

To se nudio «Daidža», vraćen iz pavelićevskog naftalina, čiji su motivi bili mutni. A kad je Izetbegović predlagao mudrog i dobronamjernog hrvatskog i bivšeg jugoslavenskog generala Martina Špegelja za zajedničkog zapovjednika savezničkih snaga u BiH Tuđman je to odbio.

 

4. Laži su i podmetanja da je Tuđman s Miloševićem dogovarao podjelu BiH.

Ako je vjerovati upućenima, «Sloba» i «Franja» doista su u Karađorđevu razgovarali i o drugim temama, npr. o završnom potkopavanju Ante Markovića. A glavna je tema i tu bila kome ide koji dio BiH. Ne trebaju tajni snimci da se to utvrdi, jer je smrknuti vrhovnik volio tu temu i javno razglabati, a i crtati.

 

5. Riječima "To nije naš rat", Izetbegovićev režim odbio je '91. pomoći Hrvatskoj.

Ta se rečenica odnosila na mobilizacije ljudi u BiH da u sastavu JNA odu ratovati u Hrvatskoj. Tim apelom je otežao problem JNA s ljudstvom, stvoren i dezertiranjima u Srbiji i drugdje. To je sve bilo od odlučujuće pomoći Hrvatskoj da preživi najtežu, početnu fazu rata.

 

7. Akcijom Oluja Hrvatska vojska spasila je bihaćku regiju srebreničke sudbine.

Da, ali je to bio i jedan od razloga da ta akcija dobije odobrenje, pa i pomoć SAD-a. A tu regiju spasio je i herojski otpor Petog korpusa Armije BiH, što je olakšalo i Oluju jer je, kako je isticao časni hrvatski general Anton Tus, taj korpus bio kao idealno desantiran usred neprijateljske pozadine.

 

8. Hrvatska i Hrvati najzaslužniji su za uspjeh referenduma o nezavisnosti BiH.

Udio Hrvata bio je velik, ali tek nakon što su se umiješali Crkva i kardinal Kuharić, tražeći odaziv na plebiscit. A dotad su HDZ-ov režim u Zagrebu i njegovi sateliti u već stvorenoj "Herceg-Bosni" ucjenjivali i tražili promjenu pitanja na listiću, što bi umjesto državnosti vodilo etničkoj konfederalizaciji BiH.

 

9. Hrvatska je prva u svijetu priznala Bosnu i Hercegovinu.

Nije. Prva je to učinila Bugarska. A zatim još neke zemlje. Hrvatska nije, sve dok nije stigao ultimatum SAD-a da američkog priznanja Hrvatske neće biti dok Zagreb ne prizna Bosnu. Tuđman je to učinio stisnutih zuba, uguravajući u priznanje napomenu da je BiH država tri ravnopravna naroda na njihovim nacionalnim područjima.

 

10. Hrvatska je svemu unatoč naoružavala Armiju BiH i primila bosanske izbjeglice.

Unatoč čemu? Tome da se BiH branila koliko je mogla? Kao prvi susjed Hrvatska je bila međunarodno obavezna primiti izbjeglice, koji su uglavnom stigli u prvim mjesecima rata, prije nego je hrvatskim "oslobađanjem Prozora" otvoren novi front. A oružje je i zadržavano i oduzimano. Dio je propušten pod pritiskom SAD-a.

 

11. Hrvatska vojska je i 1992. i 1995. bila u BiH sukladno sporazumima RH i RBiH.

Da, i tu ništa nije sporno. Ali između toga strši 1993., s incidentima koji su počeli već 1992. i ratom koji je buktao do prvih mjeseci 1994. i stvaranja Federacije BiH nakon poraza Gojkovih, Franjinih, Dariovih, Ivičinih, Ignjacovih i Matinih snaga u srednjoj Bosni i njihove nepobjede u Hercegovini.

 

12. Hrvatska vojska je ušla u Bosansku posavinu da bi spriječila srbijansku agresiju.

Nije problem kako je i zašto ušla, nego zašto je i kako naglo povučena, uz ostavljanje dijela navodnih saveznika u "nebranom grožđu". A sve je služilo održavanju koridora Banja Luka-Beograd i spašavanju Miloševića, koji bi i bez obzira na svu silu i neke moćne zaštitnike propao da mu Tuđman nije bio šegrt.

 

14. Herceg-Bosna je bila izraz autohtone i autonomne volje Hrvata u BiH.

Hrvati su svoje predstavnike - Mostarca pa Sarajliju za predsjednika a zapadnog Hercegovca za glavnog tajnika HDZ-a BiH, Mostarca za ministra obrane, Širokobriježanina za čelnika parlamenta u Sarajevu, itd., izabrali. A onda su svi oni smijenjeni naredbom iz Zagreba i postavljeni bivši komitetlije s novom ulogom ultranacionalista.

 

16. Herceg-Bosna služila je zaštiti i spašavanju najmalobrojnijeg naroda u BiH.

Zapravo je služila "zgušnjavanju" toga naroda, kako bi se u predviđenim područjima "okrupnilo" hrvatsku većinu a time i podebljalo državu koju je vodio i prema čijem je obliku na mapi Tuđman javno iskazivao prezir. To nije ostvareno, ali se "uspjelo" oslabiti i brojnost i rasprosranjenost Hrvata u BiH.

17. Herceg-Bosna stvorena je kao odgovor na proglašenje Republike Srpske.

Njen osnutak počeo je na dan pada Vukovara, čijoj je obrani bio namijenjen dio oružja koji je završio u njoj, ali ne za borbu protiv "proširene Srbije", osim oko nekih finesa na zamišljenim budućim granicama, nego za ratni savez s njima - Herceg-Bosna je nastala i nestala, ali je zahvaljujući njoj Srpska opstala.

 

18. Dolaskom prognanih Bošnjaka narušena je hrvatska većina u srednjoj Bosni.

Ti ljudi nisu došli na izlet niti da bi mijenjali demografske strukture nego spašavajući život. A i dotad je srednja Bosna bila većinski bošnjačka, i svi tamošnji veći gradovi i većina općina. Druga je stvar što je dolaskom dodatnih Bošnjaka još teže postalo otamo ih otjerati.

 

19. Hrvati su "očišćeni" iz sada bošnjačke srednje Bosne.

Nisu. A kad se rat razbuktao bilo je obostranih nedjela. Neki izgoni Hrvata uklapali su se u planove da ih se naseli u Hercegovini i drugdje, kao što je i Milošević hrvatske Srbe planirao naseljavati na Kosovo.

 

21. S danas bošnjačkih područja "očišćeni" su Hrvati i Srbi.

Predratna izmiješanost stanovništva u velikom dijelu zemlje, pogotovo u gradovima, danas je uglavnom prošlost, a ni većinski bošnjačka područja uglavnom nisu u tome izuzetak. A do toga ne bi došlo ni Karadžićevim i Mladićevim krvavim "radom" da im u pomoć nisu priskočili Mate Boban i ostale marionete.

 

22. Srbi su dobili Srpsku, Bošnjaci dominaciju u Federaciji, a Hrvati ništa.

Srpska nije prestala biti dio BiH niti je postala dio Srbije. Bošnjaci ne odlučuju sami ni u Federaciji ni u cijeloj državi. Većina Hrvata "naslanja" se na novu članicu EU. A mimo nacionalističke vizure, na sve tri strane su osiromašeni, izvarani i obeznađeni ljudi.

 

23. Ovo je kolektivna presuda cijelom narodu i državi.

Ne, to je presuda šestorici pojedinaca, čija krivnja je dokazivana i utvrđivanjem njihove povezanosti s pojedincima koji su u to vrijeme bili na dužnostima predsjednika i ministra obrane Republike Hrvatske. Onaj drugi haaški sud presuđuje između država, a nijedan ozbiljan sud u normalnom svijetu ne sudi cijelim narodima.

 

24. Presudom se izolirani incidenti prikazuju kao sustavan plan.

Oni koji su pokušali ostvariti taj plan bili su toliko bahati da su i nakon neuspjeha u toj raboti dopustili npr. generalu Janku Bobetku da u svojim knjigama objavi zapovijedi i borbene planove koji dokazuju upletenost Hrvatske vojske u herceg-bosansku avanturu.

 

26. Skandalozno je da Hrvatsku i više nego Srbiju terete za agresiju.

To je glupo, ali i posljedica avanturističkih ispada 90-ih, pri čemu je Beograd prljavu igru igrao lukavije i diskretnije. Hrvatska i Slovenija nisu 1991. bile priznate, kao ni Kosovo 1999., a BiH 1993. jest, ali je valjda Tuđman vjerovao da nije dok je doista ne prizna njegov najveći prijatelj, Slobo Dedinjski.

 

27. Vesna Pusić i Stipe Mesić i ranije su tvrdili da je Hrvatska bila agresor u BiH.

Time ih se pokušava prozvati kao (vele)izdajnike, iako su zapravo pokušavali zaštititi Hrvatsku od krivice - Pusić je govorila da je "HDZ-ova vlast" (a ne država) "vodila agresivni rat u BiH", a Mesić isticao da Sabor i Vlada nikad nisu to odobrili.

 

28. Agresija Srbije na BiH počela je u hrvatskom selu Ravnom, a Sarajevo je šutilo.

U Ravnom se dogodila strahota, ali je to bio dio dubrovačke bojišnice. A sarajevska vlast nije puno učinila, možda zato jer je malo šta i mogla, ni kad su arkanovci i slični monstrumi počeli ubijati Bošnjake po Bijeljini, Zvorniku i drugdje.

 

29. Armija BiH je bila bošnjačka a ne vojska svih naroda.

Većinski bošnjačka je od početka, ali i s nemalim brojem Srba i Hrvata i ostalih. A što je rat bio dulji, krvaviji i kompliciraniji, to je i ona postajala sve jednonacionalnija. Da nije bilo herceg-bosanskog "udara s boka", i u Armiji BiH bi ostalo više Hrvata (i Srba), a i u HVO-u (i HOS-u) više Bošnjaka.

 

30. Armija BiH udružila se sa srpskim snagama u Hercegovini protiv Hrvata.

Da, nakratko, ali je to bio taktički savez za razliku od strateškog saveza HVO-a u npr. Žepču s Mladićevom vojskom. Armija BiH je ponekad plaćala srpskoj vojsci granatiranje HVO-a oko Neretve, iz dva razloga - zato jer je i HVO plaćao da granatiraju nju, i zato jer nije raspolagala topništvom Hrvatske vojske.

31. Bošnjaci su pretrpjeli poraz od Srba pa se okrenuli protiv slabijih Hrvata.

Trebali bi biti posve i ludi i glupi da u takvoj situaciji izazivaju novog neprijatelja. A herceg-bosanska promidžba čak se nije potrudila takvo što inscenirati, za razliku od nacista koji su 1939. "samo odgovorili" na pogranični "napad poljske vojske" na njihove položaje.

 

32. "Mudžahedini" su činili zločine nad Hrvatima (i Srbima).

Jesu, neki od njih, ili mnogi. I ne samo oni, nego i neki domaći i "svjetovni" pripadnici oružanih snaga BiH. Takva zlodjela se ne mogu opravdati, ali se još manje njima mogu pravdati zločini drugih dviju strana.

 

33. Rat protiv Hrvata vodio je KOS-ovac i bošnjački ekstremist Sefer Halilović.

Ranije je bio oficir KOS-a kao i neki istaknuti i dragocjeni časnici Hrvatske vojske. A to koliko je šovinist vidi se i po tome da je bolje surađivao sa Stjepanom Šiberom i Jovom Divjakom nego s nekim bošnjačkim glavešinama.

 

34. Srbi su osvojili najveći dio BiH, a ostalo obranili Hrvati.

Činjenice su drukčije. Neka hrvatska područja nisu ni bila izložena srpskom napadu, Armija BiH uspjela je i preoteti neke izgubljene pozicije (Kalesija), HVO je mnoge položaje izgubio, a HOS-ovi zapovjednici, dan nakon što su oslobodili Trebinje, poubijani su u zasjedi - Kažnjeničke bojne.

 

35. U BH. rat išli su samo neki Hrvati koji su podrijetlom iz BiH

Neki jesu, i dragovoljno, kao što su neki od njih (a i mnogi Bošnjaci, i neki Srbi, i drugi) sudjelovali i u obrani Hrvatske 1991. Ali su mnogi prisilno slani u rat za Herceg-Bosnu, nerijetko i oni koji s BiH nikakve veze nisu imali.

JAVNO.ba

________________________________________________________________________________________________

 

Sav danak za ratne zločine devedesetih platili Hrvati iz BiH

Piše: Marinko Čulić

Premda je bilo novinara i odvjetnika koji su prognozirali da će se tako dogoditi, presuda šestorici političkih i vojnih dužnosnika nekadašnje Herceg-Bosne, zatekla je Hrvatsku.

Čak bi se moglo govoriti i o zabezeknutosti ako se to pogleda iz kuta nečega što je upravo ušlo u puni cvat. Proteklih dana otkrivena su dva spomenika Franji Tuđmanu (Split, Osijek), čak ima inicijativa (HDZ) da se jedan podigne i u Rijeci, gdje mutirane verzije komunista nisu sišle s vlast još tamo od 1945.

Ukratko, spomenička plastika s likom prvog hrvatskog predsjednika ide kao halva, a onda je iz Haaga stigla neugodna vijest da su to zapravo spomenici ratnom zločincu. Tako, naime, proizlazi iz presude šestorici, u kojoj je Tuđman označen kao kolovođa agresorskog zločinačkog pothvata u Bosni i Hercegovini ranih devedesetih godina. A to je, van svakog spora, i najvažniji dio te presude, puno važniji od toga koliko je presuđeno Prliću, Praljku i ostalima. Dva su razloga. Kako je Milošević umro prije završetka suđenja, Tuđman je prvi od warlordova iz jugoslavenskih ratova koji je dobio sudsku kvalifikaciju kakva mu pripada, istina više u sferi simboličke nego efektivne pravde.

 

Usto, u Haagu nije osuđen nijedan Hrvat iz Hrvatske, ili preciznije nijedan koji je bio optužen za zločine u Hrvatskoj, što će ostati trajno stanje, pa se ovim barem djelomično popravlja teški, preteški disbalans da su sav danak za ratne zločine devedesetih platili Hrvati iz BiH. Doduše, čovjek ne zna da li bi ih zbog toga žalio, jer oni taj teret nose kao nešto blagoslovljeno i sveto. Nitko od osuđenih bh-Hrvata, uključujući ovu šestoricu, nije htio olakšati sebi tako što bi opteretio Tuđmana (ili službeni Zagreb), iako je onaj jedini koji je tako napravio, Tihomir Blaškić, glatko oslobođen u najspektakularnijem sudskom obratu koji je viđen u Haagu.

Naprosto je trebalo reći nisam ja nego on, i to je bilo dovoljno da se pređe s one na ovu stranu brave. Sada bi isto to mogla, a želi li svoje odnose s BiH držati u kakvoj-takvoj normali i morala napraviti i Hrvatska, ali, pogađate iz uvodne epizode sa spomenicima, to ne ide. Nekom konceptualnom gestom trebalo bi dati pohapsiti sve te i druge Tuđmanove spomenike posijane diljem Hrvatske, ali jednostavno nema nikoga tko bi potpisao uhidbeni nalog. Tome se suprotstavlja prvenstveno glavni inženjer obnove Tuđmanovog kulta Tomislav Karamarko, koji je smjesta odbacio presudu šestorici, iako s manje emocija nego što bi se moglo očekivati.

 

Zna on da u ovakvim situacijama skače na zadnje domoljubne noge i SDP, što se i dogodilo, jer je i Zoran Milanović iznio isti odbijajući stav o haškoj presudi. Ostao je time vjeran odluci svoje stranke iz Račanovog vremena da zajedno sa svim ostalim parlamentarnim strankama (izuzela se jedino Vesna Pusić) izglasa saborsku Deklaraciju kojom se Hrvatska amnestira svake odgovornosti za rat u BiH. Bio je to jedinstven primjer da se povijesne činjenice utvrđuju dizanjem ruku u parlamentu, ali to nije smetalo da se poslije žestoko opandrči Carlu del Ponte nakon što je izjavila da se povijest jugoslavenskih ratova piše u Haagu.

 

To doista nije, blago rečeno, spadalo u bolje izjave bivše glavne haške tužiteljice, jer je jasno da nije povijest predmet Haaga, nego je obratno Haag predmet povijesti, ali onda to u istoj mjeri vrijedi i za Hrvatsku. Sada, međutim, gledamo sasvim suprotno. To je da bi ona ne samo htjela pisati povijest, nego bi je htjela pisati u kakvoj god se varijanti ona događala. Sviđa joj se pristup da „pobjednici pišu povijest“ i zato se Tuđmanovom partizanskom prošlošću od vremena do vremena čilo i zamahuje, ali prigrlila je i da poraženi pišu  povijest, i zato se na Bleiburgu onako bodro maše ustaškim zastavama.

Ispričavam se Stipi Mesiću, koji generalno ne spada u ovu priču, ali to je ono što je on u kratkotrajnom ludovanju s australskim Hrvatima prije dvadesetak godina izrazio kroz rečenicu da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu „dva puta pobijedili“. E, sada je to samo preneseno u devedesete. Htjelo bi se pisati povijest rata u Hrvatskoj jer se tu pobijedilo, ali htjelo bi se pisati i povijest rata u BiH, iako je, ili baš zbog toga, samoproglašena ND…pardon HR Herceg-Bosna doživjela poraz. Sve je, dakle, napravljeno da se povijest toliko začahuri da ni zraka svjetla sa strane tu ne može ući, kako bi se onda u tom mraku moglo raditi što se hoće.

I to se u percepciji ove presude Haškog suda zbilja i radi. Tako je u zagrebačkim očima dočekano sa zahvalnošću što je sudac Antonetti izdvojio mišljenje u glavnini presude, ali to smo već vidjeli i u oslobađajućoj presudi Gotovini i Markaču, pa tome nije poklonjena pažnja ni koliko bi stalo ispod  nokta. Zatim je Hrvatska televizija napravila i hrabar korak dalje i za komentar presude Franji Tuđmanu tražila mišljenje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske Miroslava Tuđmana, dakle junior je govorio o senioru, i, vidi čuda, našao je da je presuda u kojoj je apostrofiran njegov otac bazirana na izmišljenim i krivotvorenim činjenicama.

 

Time su širom otvorena vrata idiotizaciji ionako sluđene javnosti, a posao je dovršen time što je kao drugi ključni komentator haške presude korišten i šef obavještajne službe HVO-a Ivo Lučić. Dakle, čovjek koji je izravni sudionik-sukrivac događaja zbog kojih je suđeno šestorici, što ostaje činjenica koliko god se u međuvremenu kamuflirao kukuljicom „znanstvenika“. Ipak, vrhunac ludosti je što je HRT, očito smućen višim patriotskim razlozima, stavio u isto pakovanje nekadašnjeg šefa obavještajne službe Hrvatske i nekadašnjeg šefa obavještajne službe HVO-a, jer time je zapravo potvrdio glavnu teza presude šestorici, da su Grude bile marionetska ispostava Zagreba.

Sasvim na kraju, u zagrebačkom viđenju ove presude nađe se i jedno zrno soli, to je pitanje zašto je osnivanje Herceg-Bosne došlo pod udar Haaga, a Republike Srpske nije. Na tome će branitelji šestorice sigurno poentirati svoje prigovore u žalbenom postupku, vjerojatno i s izgledima da poluče neki uspjeh, ali štogod bilo neće promijeniti bazičnu činjenicu. To je da je opstanak Republike Srpske, pogotovo pod tim imenom, doista katastrofa, ali da bi opstanak i Herceg-Bosne bilo katastrofa na kvadrat.

Tačno.net___________________________________________________

 

Veličanstvena „Duga noć crkvi“ u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Beču

U „Dugoj noći crkvi“ Hrvatska katolička misija „Am Hof“ širom je otvorila vrata župne crkve „Devet anđeoskih korova“ brojnim župljanima i posjetiteljima.

Posjećenost glazbeno-kulturnog programa i koncerta mladih hrvatskih glazbenika i župskih korova bila je iznimno velika i nadmašila je očekivanja voditelja misije fra Josipa Korena i svih sudionika.

 

Fra Josip Koren: „Bio sam jako skeptičan jer su svi upozoravali kako neće biti posjećenosti ali sam jako pozitivno iznenađen. Kad su zborovi nastupali, prebrojao sam najmanje 200 posjetitelja koji su ispunjavali sva mjesta od prve do zadnje klupe..“

Sestra Anica, glavni organizator i odvjetnica svih mladih „Am Hof“: „Ja mogu samo reći da sam presretna, prezadovoljna i jako ponosna na naše mlade. Bili su jako marljivi i hvala Bogu što je sve tako dobro prošlo.“

Slavo Tomaš, tenor i voditelj glavnog zbora crkve “Am Hof”: "Zahvaljujući sestri Filipi, koja mi je omogućila i odobrila vodstvo zbora, uspjeli smo od članova zbora izvući maksimum. Drago mi je što su svi prihvatili moj pristup i metode rada. Bili su redoviti i voljni pa su u kratkom vremenu uspjeli  naučiti zahtjevna djela koja su prije svjesno izbjegavali. Veselilo me prenijeti moje znanje i iskustvo u radu s profesionalnim zborovima".

Marija Livajušić, sopran i voditeljica zbora “10. Kor“: “Sretna sam što je se zbor mladih kroz zadnje dvije godine uspio pozicionirati u nasoj župi. Polako ali sigurno dobivamo na ugledu i vremenom smo sve bolji i bolji. Vjerujemo kako smo našim repertoarom osvježili cjelokupnu atmosferu i bilo mi je drago vidjeti kako su pojedinci u publici i pjevali s nama naše pjesme. Lijepo je kad se puno mladih svestranih i različitih ljudi ujedine zbog jedne zajedničke svrhe: služiti Gospodinu u veselju kroz pjesmu".

 

Josip Terze, basbariton i voditelj tamburaškog orkestra:

"Bilo je veliko zadovoljstvo sudjelovati i dirigirati koncertom. Mislim da bi ovakvih koncerata i misa trebalo biti više! Kolko sam vidio, nakon koncerta svi su bili zadovoljni i nasmijani što dosta govori. Same probe orkestra je bilo teško dogovoriti jer svi imaju svoje obaveze, posao, školu, fakultete... No, ipak smo našli vremena i vježbali. Gledajući na broj proba koje smo imali, a to je svega dvije probe, i na kvalitetu izvedbe samog koncerta, bilo bi šteta zapustit i ne nastaviti s daljnim radom. Stoga se nadam i daljnjem radu kako orkestra tako i njegovoj suradnji sa svim glazbenim sekcijama Hrvatske katoličke misije".

 

Kata Dolić, predsjednica Franjevačke mladeži u Beču:

"Predstavu „O milosrdnom ocu" su izveli članovi Franjevačke mladeži Beč uz direktorsku palicu sestre Anice Markelić. Prispodoba „O milosrdnom ocu" govori o čovjeku koji je imao dva sina. Mlađi sin zatraži od oca svoj dio imetka kako bi otišao u svijet. Došavši u novi grad sve novce potroši na izlaske i zabavu. Da bi preživio čuvao je svinje u polju nekog  gospodara. No glad i bijeda ga natjeraju da odustane od toga. Tada shvati kako je uzaludno ptorošio svoje bogatsvo i kako se treba vratitit ocu. Otac ga spazi još dok je bio daleko, izljubi ga, izgrli i napravi veliku gozbu u čast sina koji se vratio. Starijeg sina, koji je za to vrijeme bio u polju, to sve razljuti i ne može shvatiti očevo ponašanje. Otac ga umiruje govoreći mu: "Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje – tvoje je. No trebamo se veseliti i radovati se jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se! (Lk 15,31-32)."

Ova predstava je posebna po tome što je izvedena bez ijedne riječi, radnja je prikazivana samo glumom i mimikom. Framaši su to odradili kao pravi profesionalci o čemu svjedoči i dugotrajni pljesak nakon završetka predstave. Pokazali su se kao pravi potencijal i sigurna budućnost ove misije i time, nadam se, potaknuli i ostale mlade da se pridruže Frami i radu Hrvatske katoličke misije Am Hof.

Program su na hrvatskom i njemačkom jeziku vodili Josipa Majić i Deni Pendić.

Za uspješnu organizaciju glazbeno-kulturnog programa u „Dugoj noći crkvi“ zaslužni su svećenici i časne sestre Hrvatske katoličke misije u Beču: svećenici: fra Josip Koren – voditelj Hrvatske katoličke misije, fra Daroslav Miklaušić, fra Slavko Antunović, fra Željko Baković i časne sestre: sestra Filipa Mlakić, sestra Viktorija Jukić, sestra Anica Markelić i sestra Jelena Antolović.

kroativ.at_____________________________________________________________

 

POSTOVANI HRVATI,,EVO VAM VAZNE INFORMACIJE ZA AUSTRIJU NAKON          01.SRPNJA, I ULASKA HRVATSKE U EUROPSKU ZAJEDNICU,,,,

 

Pristupanje Republike Hrvatske Europskoj uniji 1. srpnja 2013. godine

Republika Hrvatska će 1. srpnja 2013. godine postati članica Europske unije. Za državljanke i državljane Republike Hrvatske koji legalno žive i rade u Austriji doći će do određenih promjena. Umjesto boravišnih dozvola, izdavat će se tzv. potvrde o prijavi (Anmeldebescheinigung) za državljane članice Europskog ekonomskog prostora (EEP) koje dokumentiraju pravo boravka državljana EEP u Austriji. Zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi se predaje isključivo u sjedištu Magistratskog odjeljenja 35 (MA 35).

 

Pristup Europskoj uniji međutim ne uklanja obvezu prijave boravka (Meldezettel) u

nadležnom kotarskom uredu (Bezirksamt)!

Boravišne dozvole:

Državljani Republike Hrvatske koji posjeduju neograničene boravišne dozvole (unbefristete Niederlassungsbewilligung, Niederlassungsnachweis, Daueraufenthalt – EG i Daueraufenthalt – Familienangehöriger – bez obzira na rok valjanosti dozvole) i koji su prije 1. siječnja 2006 imali prijavljeni boravak (Meldezettel) u Austriji, nisu obvezni produžavati svoje boravišne dozvole ili predavati zahtjev za potvrdu o prijavi. U ovom slučaju Meldezettel, ako je izdana prije 1. siječnja 2006., važi nadalje kao potvrda o prijavi. Dolazak i predavanje zahtjeva u MA 35 nije potreban!

 

Osobe koje su u posjedu jedne od gore navedenih neograničenih boravišnih dozvola, ali su prijavili boravak (Meldezettel) u Austriji nakon 1. siječnja 2006., ne moraju predavati zahtjev za potvrdu o prijavi jer im važeća boravišna dozvola dalje vrijedi kao potvrda o prijavi. Dolazak u MA 35 nije potreban!

Državljani Republike Hrvatske koji su u posjedu ograničene boravišne dozvole (Niederlassungsbewilligung, Niederlassungsbewilligungunbeschränkt, Niederlassungsbewilligung-beschränkt, Niederlassungsbewilligung-Angehöriger, Niederlassungsbewilligungausgenommen Erwerbstätigekit, Rot-Weiß-Rot Karte, Rot-Weiß-Rot Karte Plus, Aufenthaltstitel Familienangehöriger, Blaue Karte EU, Aufenthaltsbewilligung für Studierende, Künstler, Sonderfälle, Forscher itd.) čiji rok valjanosti istječe prije 1. srpnja 2013., moraju, kao i dosada, prije isteka roka valjanosti predati zahtjev za produžetak boravišne dozvole.

Ako rok valjanosti jedne od gore navedenih ograničenih boravišnih dozvola istječe nakon 1. srpnja 2013., tada državljani Republike Hrvatske prije isteka roka valjanosti moraju predati zahtjev za izdavanje potvrde o prijavi. Dolazak u MA 35 prije 1. srpnja 2013. nije potreban!

Pravo na rad:

Za sva pitanja vezana za pravo na rad, molimo obratite se uredima Zavoda za

zapošljavanje (Arbeitsmarktservice – AMS) ili se informirajte putem mrežne stranice:

http://www.ams.at/wien/index.htm

Za sva ostala pitanja, obratite se Magistratskom odjeljenju 35 (MA 35) ili jednom

od centara za savjetovanje stranaca.

Servisni centar za stranke:

1200 Beč, Dresdner Straße 93/prizemlje

 

Tel.: (+43-1) 4000 3535

Fax: (+43-1) 4000 99 35220

E-mail: service@ma35.wien.gv.at

Radno vrijeme:

Ponedjeljkom, utorkom, četvrtakom i petkom od 8 do 12 sati

Četvrtkom dodatno od 15,30 do 17,30 sati

Srijedom se primaju samo stranke koje su već dobile termin!

Dostupnost:

 

Brzi vlak (Schnellbahn), tramvajska linija 2, autobuska linija 5A ili 37A – postaja Traisengasse ili s podzemnom željeznicom U6 – postaja Dresdner Straße.

________________________________________________________________________________________

 

Da vidimo, tko se smije sada suprostaviti američkoj administraciji i Moonovom preustroju FBiH!?

 SARAJEVO – Američka vlada stoji iza projekta preustroja Federacije i svim silama će gurati ovaj projekt, potvrdili su Dnevnom listu izvori bliski američkoj administraciji. U prilog tome ide i podatak da će u utorak u BiH stići zamjenik pomoćnika američkog državnog tajnika Philip Reeker kako bi prenio punu podršku Amerike projektu preustroja Federacije.

Priče kako iza ekspertnog tima i cijelog projekta stoji samo američki veleposlanik u BiH Patrick Moon, ali ne i vlada SAD-a, pokazale su se kao samo obična podmetanja.

Odvojeni razgovori

Američki veleposlanik u BiH Patrick Moon i članovi pravnoga tima za preustroj FBiH ocijenili su kako je konferencija o predstavljanju preporuka za promjenu Ustava FBiH okončana uspješno. Prvoga dana su preporuke prezentirane čelnicima Parlamenta FBiH, a na središnjoj konferenciji i predstavnicima nevladinoga sektora i civilnoga društva. Zanimljivo je kako veleposlanik Moon nije na konferenciju u prvim redovima pozvao i čelnike parlamentarnih stranaka u FBiH. Prema nekim informacijama, Moon se namjerava sljedećih dana susresti s liderima i u odvojenim razgovorima pojasniti prijedloge za promjenu Ustava FBiH i argumentima bez pritiska i prijetnji pokušati uvjeriti čelnike političkih stranaka u potrebu da se reforma FBiH podrži jer je neizbježna s obzirom da ovakva Federacija jednostavno nije financijski održiva.

Kako sada stvari stoje, a na temelju iznesenih stranačkih stavova, to će posebno biti potrebno uraditi s čelnicima dvaju HDZ-ova. Naime, Dragan Čović je još na početku rada pravnoga tima javno kazao kako zamišljeni preustroj Federacije neće dobiti potporu njegove stranke. Božo Ljubić se do sada nije precizno izjasnio o američkoj inicijativi. Bošnjačke stranke verbalno podržavaju svaku vrstu pomoći i ne dovode u pitanje potrebu za stvaranjem učinkovite i jeftinije Federacije, ali se o preporukama još nisu konkretno očitovale. Nakon prve faze i utvrđivanja nacrta preporuka preostaje da se svi novi prijedlozi ugrade u dokument koji će biti dostavljen u Parlament FBiH. Sada se postavlja ključno pitanje hoće li preporuke biti usvojene u Parlamentu FBiH i hoće li možda Amerika izvršiti pritisak na tvrdokorne lidere te hoće li kazniti one koji ne podrže preustroj FBiH. Veleposlanik SAD-a Patrick Moon dao je u tom kontekstu jednu vrlo zanimljivu i indikativnu izjavu koja se može protumačiti i kao jasna poruka čelnicima političkih stranaka.

Pritisak

Veleposlanik Moon je, naime, kazao kako lideri moraju slušati građane i ako ne podrže preporuke, građani neće za njih glasovati na sljedećim izborima. Naravno, ne bi bilo diplomatski dopustivo i primjereno kada bi američki veleposlanik zaprijetio nekome lideru ili stranci ako budu protiv preustroja FBiH, međutim, izvan svake je sumnje da će Amerika snažno pritisnuti najjače bošnjačke i hrvatske stranke da podrže usuglašene preporuke o promjeni Ustava FBiH. Pouzdani izvori govore kako su veleposlanik Moon, ali i njegovi suradnici već diskretno i na pojedinačnoj razini razgovarali s predstavnicima oba HDZ-a i jasno im dali do znanja kako se od njih očekuje da budu konstruktivni, da iznesu i svoje prijedloge oko preustroja FBiH, ali i da u konačnici podrže reformu Federacije. Nitko to neće javno potvrditi, svi izbjegavaju teške riječi, ali onaj tko ne podrži preporuke, bit će zasigurno izložen sankcijama i SAD-a i europskih zemalja. U nekim krugovima se spominju financijske sankcije, ali i politička izolacija.

 

Nikada nije uputno se zamjeriti najjačoj svjetskoj sili tim prije što su dva HDZ-a godinama tražila da se upravo Amerika angažira na preustroju FBiH i izradi novoga Ustava kako bi se poboljšao položaj Hrvata. Sada je to američko Veleposlanstvo učinilo i to vrlo usko surađujući s članovima ekspertnoga pravnoga tima s vrelo preciznim instrukcijama bez obzira što pravnici stalno ukazuju na svoju samostalnost. Dakle, u idućim danima je moguće očekivati da će lideri dvaju HDZ-ova dostaviti svoje prijedloge za preustroj FBiH, ali oni neće bitno mijenjati generalni stav da se Federacija pretvara u sustav parlamentarne demokracije. Promjene su moguće samo oko Doma naroda i njegove uloge u zaštiti vitalnoga nacionalnoga interesa. Vladi SAD-a je izuzetno stalo da prva faza u preustroju Federacije dobije potporu političkih elita kako bi se prešlo u drugu fazu smanjivanja ili okrupnjavanja županija. To je strateško pitanje u cijelom procesu koji se ima namjeru proširiti i na cijelu državu. Treba podsjetiti kako su svi politički procesi koje je u BiH započela Amerika uglavnom uspješno završeni te da su se sve zajedničke institucije ili tijela zadržali unatoč nastojanjima, osobito iz RS-a, da se oni ukinu ili spriječi njihovo formiranje. Primjera je puno od Brčkoga, Elektroprijenosa, pravosudnih institucija, policijskih agencija pa do sprječavanja raznoraznih prijetnji o referendumima.

Prihvatiti pruženu ruku

Demokratsko je pravo ukazivati na uočene manjkavosti i štetne preporuke, međutim, ova se pružena ruka jednostavno mora prihvatiti jer tko zna kad će se nova šansa za popravljanje ustavnoga položaja Hrvata ponovno ukazati. Odgovornost prema nacionalnim interesima je na kušnji i svakako treba biti svjestan trenutka i dobronamjernosti najjače svjetske sile. Ako to netko ne shvaća i ne prihvaća, onda nije dorastao ulozi koju ima.

JAVNO.ba / Dnevni list________________________________________________________________________________________

 

Liječnica je tri dana bila mrtva: Vidjela sam sve, i raj i pakao

Ukrajinska liječnica Tatjana Anisimova Bjelous (65), majka petero djece, je umrla na operaciji. Duša joj je napustila tijelo, a ona je gledala kako je žele oživiti...

  Piše: Snježana Krnetić , Iva Rebac

Treći dan nakon što je Ukrajinka dr. Tatjana Anisimova Bjelous (65), majka petero djece preminula na operacijskom stolu bolnice u Odessi, njezina obitelj u bolnicu je došla po tijelo. Prošla su 72 sata i već su se pitali zašto ih nitko ne zove.

- Tijelo nije ovdje. Tatjana je oživjela - rekli su im liječnici. Njezina majka ih je pogledala ne vjerujući što joj govore.

- Ma vi se šalite. Kako mrtvac nakon tri dana može oživjeti? - upitala ih je. Jedino je Tatjanin suprug Većeslav uporno ponavljao da ne dogovaraju ukop jer će se njegova žena vratiti. To mu je kazao Gospodin Bog.

 

Duša joj prošla raj, čistilište i pakao

- Moja majka je kukala i govorila da je jadna doživjela smrt djeteta i u isto vrijeme ludilo zeta. Govorili su da je sišao s uma.Tko će paziti na djecu pitala se - prepričava Tatjana što se odigravalo tijekom njezine smrti i oživljenja te 1991. Naime, zbog raka na mozgu završila je na operaciji i nakon tri dana probudila se u mrtvačnici. Prethodno je njezina duša prošla raj, čistilište i pakao.

- Nakon što sam vidjela pakao i raj i stajala na podnožju Božjeg prijestolja uletjela sam u svoje tijelo uz veliku patnju i bol. I tada sam ugledala sobu, pločice na zidovima, ženu u bijeloj kuti i vodu prolivenu na podu. Žena je upirala prstom u mene u totalnom šoku ne mogavši izustiti ni riječi - kaže Tatjana.

 

- Ta žena je problijedila, a zatim je počela vikati. Upitala sam je "Zašto ti vičeš, mene sve boli", a ona je sva izbezumljena odjurila iz mrtvačnice - kaže nam Tatjana. Bilo joj je hladno pa se ogrnula plahtom kojom je bila prekrivena.

 

Studenti medicine već su počeli secirati njezino tijelo

Pogledala je u svoje noge i na jednoj vidjela karticu s brojem, a na drugoj napisano ime, prezime i datum smrti. Zatim je ugledala razrezan trbuh. Čudno, pomislila je. No nije bilo čudno. Ona je još prije kao liječnica i bivša studentica medicine odlučila kad umre svoj leš ostaviti studentima da na njemu vježbaju. U petak su studenti medicine već na njoj radili. Izvadili su joj maternicu i jajnike. Preko vikenda nije bilo nikoga, a u ponedjeljak, kad su opet trebali doći, ona se već vratila među žive. Ubrzo je u mrtvačnicu ušao kirurg, njezin bivši profesor s fakulteta.

- Ne! Ne! To je nemoguće! Ti si mrtva - rekao je, a Tatjana se pokrila plahtom i rekla mu je da je ipak živa.

- Da, ruke ti se miču. Živa si, brzo lezi. A što da sada radim s tobom? Uvijek si stvarala probleme, ali ovo je već previše - rekao je šokirani liječnik. Tatjana je tada pogledala svoje ruke. Mrtvačka boja i pjege, plavo crni nokti...

Najmlađe dijete me se bojalo i k meni nije dolazilo jer je prvih mjesec dana moja koža još uvijek imala mrtvačku boju

- Rekla sam mu da me zašije gdje sam izrezana što je i napravio. Moje dvoje mlađe djece, od 12 i 13 godina bili su zbunjeni. Najprije su im rekli da im je mama umrla, a zatim da je oživjela. Najmlađe dijete me se bojalo i k meni nije dolazilo jer je prvih mjesec dana moja koža još uvijek imala mrtvačku boju - kaže Tatjana.

Opisala nam je putovanje kroz raj i pakao. Sve je počelo u operacijskoj sali nakon što je duša napustila tijelo. Stajala je pored stola i gledala kako je oživljavaju. Kolegi kirurgu vikala je da ne želi natrag u tijelo. Nakon što se on nije obazirao krenula je niz bolnički hodnik. Na njegovom kraju vidjela je supruga na koljenima kako se moli za njezino ozdravljenje. Pokušavala mu je reći da je dobro i da se ne brine, ali on nije čuo.

Nazirali su se obrisi čovjeka u bijeloj haljini koja je lepršala. Pomislila sam da je Isus. Kad sam došla pred njega pala sam na koljena a on mi je rekao "Ustani, nisam ja Kirst. Pred mnom ne smiješ klečati, ja sam anđeo, poslao me Bog

- U jednom trenutku našla sam se u tunelu koji je bio hladan, taman i vlažan i osjećala sam kao da hodam po močvari ali sam na kraju ugledala svjetlost i točno sam znala kamo idem. Svjetlost je bila prekrasna i jarka. U njoj su se nazirali obrisi čovjeka u bijeloj haljini koja je lepršala. Pomislila sam da je Isus. Kad sam došla pred njega pala sam na koljena, a on mi je rekao "Ustani, nisam ja Krist. Pred mnom ne smiješ klečati, ja sam anđeo, poslao me Bog" - priča nam Tatjana.

''Ne znam zašto je Bog odabrao baš mene''

Ona ne zna zašto je Bog baš nju izabrao. Zašto ju je usmrtio, a potom joj pokazao raj i pakao i dao joj u zadatak da svjedoči u njegovo ime, da prenosi svima njegovu dobrotu.

- Lagala sam, nisam bila pokorna, kažnjavala sam i tukla djecu. Učila sam ih da se boje Boga, ali ne i da ga ljube. Nisam bila aktivna u Crkvi, znala sam biti prepredena. Puno je toga bilo. I kad sam ga susrela otvorio mi je Knjigu mog života i vidjela sam sve što sam radila, što sam govorila i mislila - priča nam Tatjana.

Božje prijestolje osvjetljavalo je sve oko sebe. Sjetila se i psalama koji govore kako Božje prijestolje obasjava sve oko sebe jer tamo nema ni sunca ni mjeseca.

Nije uspjela pogledati Bogu u lice

Htjela je pogledati Bogu u lice, ali nije uspjela. Anđeo koji ju je vodio cijelim putem položio je ruku na njenu glavu i nagnuo je dolje. Pala je na koljena.

- Rekao mi je da nitko živ nije vidio lice Gospodnje. Da tko je vidio Krista vidio je i Oca i tko je vidio Oca vidio je i Krista - nastavlja priču Tatjana. Tada joj se, kaže obratio Bog i upitao je što je ona za njega učinila. Tatjana je odgovarala da se stalno molila.

- Zatim su dva anđela otvorila jedan svitak i vidjela sam sebe kako čitam Bibliju, ali selektivno i to samo ono što mi se sviđa i da zapravo nisam razmišljala o tome što tamo piše. Čitala bi stihove, a razmišljala o tome kako moram ići na posao, odvesti djecu u vrtić, što skuhati danas. Molila sam i uvijek tražila nešto, ali nikad nisam zahvaljivala. Rekao mi je da bi čula njegov glas da sam istraživala Sveto pismo - objašnjava Tatjana.

Molila sam i uvijek tražila nešto, ali nikad nisam zahvaljivala. Rekao mi je da bi čula njegov glas da sam istraživala Sveto pismo

- ''O Gospodine, oprosti mi'' rekla sam mu i kao malo dijete počela jecati, a on mi je odgovorio da su mi grijesi oprošteni zbog smrti njegovog sina na Golgoti. I tada sam pred sobom ugledala Golgotu i ostala užasnuta. U svjetini koja je vikala "Razapni ga" bila sam i ja. Bog mi je tada rekao da su moji grijesi bili tamo. Tada sam rekla da neću griješiti više - priča Tatjana.

Duše na nebu ne vide pakao, on je za njih zatvoren. Vide zemlju i svoje bližnje za koje mole na podnožju Božjeg prijestolja.  Bog joj je pokazao nebo kako se otvara. Ugledala je zemlju i jasno vidjela svaku osobu na njoj. Pokraj svakog čovjeka bio je anđeo i demon koji bi zapisivali svaku riječ i misao. Vidjela je, kaže, mnogo ružnih lica i pitala je Boga otkud svi ti ružni ljudi.

- Prije si vidjela samo izvanjsku ljusku, a sad vidiš njihova srca. Vrati se i reci im da se ovaj svijet bliži svom kraju. Ja stojim na vratima i čekam da se pokaju. Evo, pokazao sam ti ono što većina ljudi nije vidjela - rekao mi je, a zatim me je anđeo poveo u obilazak raja.

Naišla na svojeg sina koji je umro kao beba

Hodala je po vlažnoj, mekoj travi koja joj je milovala stopala. Sve je bilo prepuno predivnog cvijeća i zrelih, mirisnih voćki. Voda je tekla s trona Božjeg i od svih prizora zastajao joj je dah. Tada je anđeo pred nju doveo mladića kojeg ona na prvu nije prepoznala. To je bio njezino prvo dijete, sin koji je umro s 10 mjeseci.

- Nazvao me mamom. Tada sam shvatila da je to moje dijete. Jedino što sam htjela je zagrliti ga. Ali anđeo to nije dopustio jer sam bila predodređena da se vratim na zemlju. Sin mi je rekao da ne bi bio ovdje da me nije napustio tada. Zahvalila sam Bogu - kaže Tatjana. Malo nakon toga ugledala je svog oca koji nije bio star već čovjek od 30 godina. Pitao ju je što radi ovdje jer njezino vrijeme još nije došlo.

- Moj otac je završio u raju jer se zadnjih 15 minuta prije smrti pokajao u prisustvu svećenika - nastavlja priču Tatjana

Nakon susreta s ocem približili su se zavjesi od magle. Prošli su kroz nju i odmah je osjetila užasan smrad i vrućinu. Jedva je disala. Bio je to užasno jak vonj spaljenog mesa, pokvarenih jaja i znoja, a cijelo vrijeme čula se glazba, heavy metal i žestoki rock.

- Tamo nema vode, tamo je takva suhoća da sam osjetila kao da mi puca koža, Osjetila sam svježinu tek kad sam anđela uzela objeručke moleći ga da me nikako ne ispušta. To mjesto je prvi krug pakla poznatiji kao čistilište - ističe Tatjana.

- Tu su ljudi u zatvorenom prostoru punom plina koji jure s jedne strane na drugu. Vide raj ali ne mogu ući u njega. Vape za pomoć. Oni malaksali koji pokušavaju sjesti ne uspijevaju jer ih demoni progone. Dižu pogled prema nebu ali ne smiju izgovoriti ime Gospodnje. To su oni koji čekaju suđenje. Na sudu će se možda opravdati, a možda i ne. Propustili su svoju priliku za spasenje na Zemlji - objašnjava Tatjana.

Tu se u plinovitom oblaku nalik akvariju nalaze duše abortirane djece koji jezivo vrište ali ne osjećaju bolove. Oni viču "Ne ubij me, hoću živjeti, voljet ću te majko". Oni odlaze u raj jedino ako se njihovi roditelji na zemlji pokaju, a ako ne čekaju ih tamo kao svjedoci.

Kad su krenuli dublje prema paklu na putu je vidjela demone koji režu duše na sitne komade, a svaki i najmanji komad vrišti iz sve snage. Oni se kasnije spajaju i tako u krug. To su duše ljudi koji su za života razdvajali odnosno unosili razdor među ljude.

''I ravnodušni odlaze u pakao''

U jednom od krugova pakla, u kojem se stalno čuju jecaju, urlici i krici, ugledala je poznate oči. To je bila njezina baka s očeve strane. Iako je redovno išla u crkvu, voljela je ogovarati i proklinjati ljude.

- Imala je užarenu štipaljku koja joj je vukla jezik. Vatra bi je preko jezika i dušnika spalila cijelu. Pretvorila bi se u prah i opet sve u krug - zatečena je bila Tatjana koja ni danas ne može suspregnuti emocije kad se toga sjeti. Najviše su je pogodile sudbine ravnodušnih ljudi. Onih koji za života nisu činili zlo, ali ni dobro. Nije mislila da će i oni završiti u paklu. Vidjela je i demone koji vrhovnom đavlu, koji maskiran sjedi na tronu, donose ljudske duše. Ugledavši jednu takvu prepoznala je političara iz svoje zemlje. Upitala je anđela ''Pa otkud on tu? On je živ.''

- Odgovorio mi je da je taj čovjek sklopio pakt sa sotonom i prodao mu svoju dušu. Nju će zauzeti demon koji će na Zemlji živjeti kroz tog čovjeka - kaže Tatjana. Nakon što je vidjela sve što joj je Bog želio pokazati, anđeo ju je lagano gurnuo i ona se vratila u svoje tijelo.

Dr. Tatjana Anisimova Bjelous prvo predavanje održala je u petak u Zagrebu na temu "Ima li života poslije smrti?". Nakon toga krenula je na turneju po Hrvatskoj. Održat će predavanja i.u Sisku, Varaždinu, Bjelovaru, Osijeku, Rijeci, Puli i Dubrovniku.

_________________________________________________________________________________

BiH zemlja raskošnosti i siromaštva

 Kolumna Piše: Ilija Šagolj

Politička elita nema volje, znanja i snage da riješi bilo što. Prisutan je dvostruki moral. Dosta je praznih priča koje su čak i reprizirali.

Nemaju što novo kazati niti ponuditi. Pa ni oni koji su u vladajuće vode uplovili tek nakon prošlih općih izbora. Iako su za predizborne kampanje, kad su molili građane da im daju glas, obećavali da će mijenjati stanje, samo su se uklopili u kolotečinu i nastavili uživati u stečenim beneficijama.

Iako sam očekivao da će bar netko od njih kazati kako je dosta povlastica i privilegija koje su sebi osigurali i odreći ih se za primjer drugim, oni na to ne pomišljaju ni u podsvijesti. Dokle, pitam se, jer je stvarno dosta nemara i nebrige odgovornih za stanje u koje je dovedena ova zemlja i koja i dalje tone.  

Ogromna bogatstva pojedinaca stečena su na ljudskim nevoljama. Izvršena je pljačka društvene imovine. Privatizacijom su u ruke nesposobnim dali tvornice i hale bez ikakvih obveza da nastave proizvodnju ili izvrše prenamjenu kako bi stizali modernu svjetsku tehnologiju i bili konkurenti na tržištu roba, a ne da tim dobrima trguju, a radnike ostave na ulici.

Priča o reviziji privatizacije je pucanj u prazno i uopće nije upitna cijena po kojoj su pojedinci zaposjeli tu imovinu nego neodgovoran odnos prema dobivenoj imovini i bivšim uposlenicima koje su doveli u stanje socijalne potrebe. Navodnom borbom lidera nacionalnih stranaka za nacionalno, doveli su građane ove zemlje u stanje socijalno. Ni stranke druge političke provenijencije nisu napravile otklon od njih nego su, nažalost, postale njihovi koalicijski partneri i vrlo dobro se slažu u diobi društvenog plijena. Bit će upamćeni i po tome što se za njihove vladavine rapidno povećao broj pučkih kuhinja i njihovih korisnika. Doveli su narod u stanje socijalne potrebe koji ovisi o pomoći drugih, a činjenica je da ovisnici od tuđe pomoći gube dostojanstvo.

Iako građani u BiH žive poput stanovnika najsiromašnijih zemalja svijeta, vladajuće elite vozaju se u službenim automobilima ranga najrazvijenijih zemalja svijeta. I dok je prosjek mirovina nešto iznad 300 KM mjesečna plaća državnih parlamentaraca nadmašuje iznos dvogodišnje prosječne mirovine jednog umirovljenika. Uz vožnju u skupocjenim službenim automobilima osigurali su sebi i osiguranje koje ih štiti od vlastitih građana koje bi trebali predstavljati. Zavodi za zapošljavanje prepuni su kadrovima svih profila koji u dogledno vrijeme ne vide rješenje svog radno-pravnog statusa dok veliki broj umirovljenika po rođačkoj i stranačkoj vezi zauzima pozicije koje bi mladi trebali preuzeti. Iako je većina bh stanovništva u nevolji, političke elite žive raskošno. Ali ako je netko simbol patnje, onda su to građani BiH. Kao da je u BiH sve stalo. Kao da je stalo i vrijeme: Ostaje nam samo vjera i nada u bolje sutra. Ali ne sa političkim postavama koje su upropastile i dalje upropaštavaju ovu zemlju i mladima zamagljuju budućnost.

Odlazak mladih iz BiH zbog neuposlenosti i opća neuposlenost, ne vodi dobru. I umjesto da ih zabrine odlazak mladih i krenu u izradu strategije zapošljavanja, sve više vjerujem kako vladajuće elite njihov odlazak uopće ne zabrinjava. Dapače, počinjem vjerovati kako im to pogoduje jer u njihovom odlasku ostaju bez konkurenata što im jamči daljnju opstojnost na političkim pozicijama. Jer naše političke elite ne vole pametne i obrazovane, a posebice one koji javno istupaju sa svojim promišljanjem.

Vlada strah, skoro jednako,  kako od mafije tako i neučinkovitih i kriminalnih pojedinaca koji zauzimaju ključne pozicije u neuređenom sustavu u BiH. Beznađe, očaj i strah uselili su se u domove mnogih obitelji. Ova država nema političku volju i moralni kapacitet da nešto uradi i napravi društveni iskorak. U nekim društvenim segmentima, čak, imamo i vladavinu ološa.

Neki se možda pitaju što je sa mnom, zašto u kontinuitetu kritiziram aktualnu vlast. Ja ih upravo kritiziram dok su na vlasti kako bih im ukazivao na nezakonitosti i kršenje osnovnih moralnih načela, za razliku od njihovih ortaka koji ih kritiziraju nakon odlaska s vlasti.  Upravo su to tzv. sitne duše koje su za njihove vladavine imale korist od njih, a nakon njihovog pada okreću im leđa. Tko se danas od njih sjeti Ante Jelavića, Ivana Bendera i drugih s kojima su do jučer bili ortaci, a kad su pali u nemilost, ponašaju se kao da ih ni poznavali nisu. A itekako su imali, a i danas mnogi imaju korist od njih jer su ih plasirali u političke vode u kojima i danas mudro plivaju.

Nikada se neću pomiriti s činjenicom da zastupnici u Parlamentarnoj skupštini BiH koji su profesionalizirali mandate, iako to sasvim normalno mogu obavljati volonterski, izlaze s mjesečnim primanjima i do 10.000.- KM, a zastupnici u Federalnom parlamentu preko 5.000.- KM, iako ne polučuju nikakve rezultate. I kako ću se miriti s činjenicom da se za nabavku službenog automobila Bože Ljubića i njegova dva dopredsjednika u PSBiH izdvaja pola milijuna KM. Pa je li to normalno u ovoj siromašnoj zemlji u kojoj ima gladnih i gdje tu moral? Pa uzmite profesionalne zastupnike i u županijama koji ništa ne rade, a primaju mjesečno preko 3.000.- KM. Primaju basnoslovne plaće, kupuju luksuzne službene automobile, zapošljavaju rodbinu i prijatelje, krstare po bijelom svijetu o državnom trošku, a dižemo kredit od MMF koje ćemo morati vraćati. Nema sreće u ovoj zemlji s takvim mentalnim sklopovima.

neznase.ba_________________________

Klekni Hrvatino!

Ako niste u HDZ-u - niste Hrvat. Ako ste u nekoj od onih malih stranaka oko HDZ-a, jeste Hrvat ali morate slušati. Ako ste u HDZ-u - pravi ste Hrvat. Jednostavno je, zar ne? Klekni i Hrvat si! Usput budi rečeno, i u HDZ-u i u tih nekoliko strančica, postoje uistinu veliki i časni ljudi i pravi Hrvati, ma što to više značilo. Ali problem je što mnogi ne žele kleknuti.

 

Piše: Vera SOLDO/republikainfo.com

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović, nakon današnje sjednice Predsjedništva te stranke, kazao je da je "uvjeren

da će preko vikenda grad Mostar dobiti proračun".

Nadalje, naglasio je kako mu se čini da je u Mostaru pokušano izazivanje krize neviđenih razmjera, a sve preko leđa građana te zapitao sve one koji su od Mostara napravili grad slučaj, što su time htjeli postići.

Čović je svojom izjavom neizravno potvrdio i izjave visokog predstavnika u BiH Valentina Inzka, kako je rješenje krize u Mostaru u rukama SDA i HDZ-a. No, nejasno je "iznenadno buđenje" predsjednika HDZ-a BiH i reagiranje oko teške situacije u Mostaru, kao da gradonačelnik tog grada Ljubo Bešlić ne dolazi iz HDZ-a BiH, nego iz neke druge stranke.

Kako prenosi Agencija FENA, što se tiče rada Federalne vlade, Čović je kazao kako je jako teško odgovoriti na pitanje što će biti s federalnom Vladom, no da trenutno u toj Vladi "imamo nešto što se zove krajnja zlouporaba vlasti i krajnje složen sustav organiziranja Federacije kroz izborni zakon i odluku visokog predstavnika koji je suspendirao odluku Središnjeg izbornog povjerenstva"

"Mi nismo u stanju ni bilo što provesti dok tu odluku ne riješimo kao odluku, ali mi ne pozivamo visokog predstavnika da povuče tu odluku ili da bilo što radi jer mislimo da je on dovoljno uradio za BiH", kazao je Čović.

Kada je u pitanju sutrašnje održavanje Hrvatskog narodnog sabora, Čović je kazao kako očekuje da će se se sutra donijeti deklaracija u kojoj će biti donesene značaje promjene s time da je osnovna naznaka da se HNS-u da potpuno nova dimenzija u smislu registriranja, organiziranja i djelovanja te da se HNS izdigne iznad stranka koje su okupljene oko njega.

"Drugim riječima, neće se više moći dogoditi da stranke koje su okupljene u HNS-u mogu samostalno izlaziti na izbore, ako HNS zaključi da je od interesa za hrvatski narod ponašati se na jedan drukčiji način što će se i ugraditi u deklaraciju", potvrdio je Čović.

Inače, upravo je HDZ BiH predvodnica Hrvatskog narodnog sabora, koji mnogi ocjenjuju "krnjim", a slijedi ga HDZ 1990. No, treba naglasiti da su članice HNS-a još HKDU,  HSP H-B, DC BiH, HSS BiH, HPB BiH, UHSP te HSP-a dr. Ante Starčević H-B, a njihovi predsjednici su s predsjednikom HDZ-a BiH, potpisali Sporazum o suradnji prije nešto nešto više od dvije godine.Vrlo lako se može dogoditi da ni jednoj od ove dvije stranke ne bude omogućen izlazak na izbora ako se ocijeni da to nije "u interesu hrvatskog naroda", čime se, zapravo, i gubi svaki smisao njihovog postojanja uopće.

Stoga će ove male stranke i dalje čekati samo "mrvice" koje im dadne jači HDZ te i dalje služiti samo za kvantitet broja oznaka i slova u nabrajanju tobožnjih članica HNS-a, namećući im "luđačku košulju", a svim ostalim Hrvatima u BiH univerzalnu i jasnu poruku: Tko nije uz nas ne može se zvati Hrvatom.

Ovi će Sporazum i u praksi doći na naplatu: Male stranke ništa neće moći uraditi bez blagoslova HDZ-a, eventualno će njihovim predsjednicima biti udijeljena neka od primamljivih pozicija da ih se "ušutka" i to će biti njihov konačan politički domet, iako u njima ima jako kvalitetnih kadrova.

Ukoliko se osvrnemo natrag i "principe" iz buduće deklaracije HNS-a primjenimo i na 2010. - dobili bismo zanimljivu sliku. Naime, kandidat HDZ 1990 i tadašnje Hrvatske koalicije HDZ 1990-HSP BiH za hrvatskog člana Predsjedništva BiH bio je Martin Raguž. S druge strane kandidatkinja HDZ-a BiH za tu dužnost bila je Borjana Krišto. Ukoliko prošlost "pretočimo" u sadašnjost - HDZ 1990 i Hrvatska koalicija kao i kandidat Raguž zasigurno bi bili proglašeni "personom non grata" kada su u pitanju "hrvatski nacionalni interesi", a zapravo se radi o interesima HDZ-a BiH.

Podsjetimo, ta stranka je, pojašnjavajući da se radi o najjačoj hrvatskoj političkoj opciji isključivo tražila da njena kandidatkinja ide u utrku za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Pritisak je bio toliko jak, da su i kandidatu Ragužu, iz vlasitite stranke, "podmetali klipove".

Na žalost, ovakvim potezom neće se riješiti problem biranja hrvatskih članova u Predsjedništvo BiH. Čak što više, on će biti dodatno produbljen.

Naime, ne ističući realnost da sadašnji HNS uistinu to nije u pravom smislu svog imena, ovakvim "rješenjem" ugrožena su prava svih Hrvata u strankama koje nisu članice takvog HNS-a (a njih je nezanemariv broj), ali i onih Hrvata koji ne žele biti članovi niti jedne stranke.

Stoga u BiH sva tri konstitutivna naroda imaju isti problem kao i Dervo Sejdić i Jakob Finci: slobodu da se kandidiraju i da budu birani nemilosrdno guše jaki organizirani interesno-politički lobiji, pod maskom zaštite nacionalnih interesa, prestrašeni gubitkom vlasti i utjecaja.

Tako, ta prava danas u BiH nema Bošnjak ili Hrvat u Republici Srpskoj, kao ni Srbin u Federaciji BiH, ali i Bošnjak ili Hrvat koji želi biti neovisni kandidat.

Stoga svoje "Derve i Fincije" imaju ne samo Romi i Jevreji u BiH, nego i Bošnjaci, Hrvati i Srbi koji se osjećaju ništa drugo doli građani svoje domovine BiH.

Zašto predsjednici najjačih nacionalnih stranaka u BiH ovaj problem ne riješe sa svojim političkim partnerima (ne zaboravimo, postoje 'četvorke', 'šestorke' pa i 'sedmorke') umjesto da svojim narodima nameću luđačke košulje, uskraćuju im građanska prava, u suverenoj i naoko demokratskoj zemlji, svrstavajući ih u nacionalna geta, a za sve optužuju, ruku na srce, zbunjenu Međunarodnu zajednicu? _________________________________________________________

Hrvatski narodni sabor - Dvije stranke i jedna crkva pod istim krovom  

Mjera uspjeha Hrvatskog navodnog sabora označavat će mjeru propasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao što je kroz sve ovo vrijeme od rata pa naovamo uspjeh HDZ-a označavao mjeru propasti Hrvata, i na demografskom i na kulturnom i na ekonomskom planu. Crkva, koja se pretenciozno i neopravdano zove katoličkom, stala je na stranu jedne plemenske, partikularističke ideje i time po milijun i prvi put iznevjerila svoje poslanje. Jer nacionalizam, kako je još davno primijetio Nikolaj Berdjajev, uvijek završava u vladavini bogatih nad siromašnima, pa dajući podršku nacionalizmu crkva daje podršku produbljivanju društvenih nepravdi.

|1| Semantička igrica HDZ-a BiH: Hrvatski narodni sabor | U Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače u Mostaru 6. travnja 2013. održano je 5. zasjedanje tijela koje sebe pretenciozno naziva Hrvatskim narodnim saborom (HNS) BiH.

Članice HNS-a BiH su: HDZ BiH, HDZ 1990, Hrvatska seljačka stranka (HSS) BiH, Hrvatska kršćanska demokratska unija (HKDU) BiH, Demokratski centar (DC) BiH, Hrvatska demokratska unija (HDU), Ujedinjena HSP BiH, HSP Herceg Bosne, Hrvatski pravaški (HP) blok, HSP dr. Ante Starčević Herceg Bosne, te HSP dr. Ante Starčević BiH.

Kao što se može vidjeti, pored dva HDZ-a, članice tog tijela su stranke koje su na posljednjim općim (2010.) i lokalnim (2012.) izborima zajedno osvojile toliko glasova da svi njihovi glasači mogu napuniti jedan autobus. I da im ne bude tijesno.

Također se može vidjeti i da članice tog tijela nisu one stranke koje su 2010. bile potpisnice Platforme i koje su kasnije ušle u Vladu Federacije BiH.

Podsjetimo se, dva HDZ-a su tada nijekala legitimitet Hrvatskoj stranci prava (HSP) BiH, Narodnoj stranci Radom za boljitak (NSRzB) i Socijaldemokratskoj partiji (SDP) BiH da ove tri stranke zajedno imenuju jednog hrvatskog ministra u Vladi Federacije. Dapače, zahtijevali su sva hrvatska mjesta u Vladi, tvrdeći da se tu ne radi o borbi za ministarske fotelje, već o principu da hrvatske ministre postavljaju one stranke koje imaju hrvatski izborni legitimitet. Ti maksimalistički zahtjevi rezultirali su formiranjem Vlade FBiH bez učešća dvaju HDZ-ova u njoj.

Danas, nakon što je pukla platformaška koalicija, HDZ BiH je spremna ući u Vladu Federacije u kojoj bi sjedio i jedan ministar iz SDP-a BiH iz reda hrvatskog naroda. Toliko o principima HDZ-a BiH.

Nema sumnje da je HDZ BiH stranka koja je dobila najveći broj glasova Hrvata u BiH. Dalo bi se raspravljati je li baš HDZ 1990, koja je na Općim izborima 2010. koalirala i imala zajedničku listu s HSP-om BiH, druga najjača stranka u Hrvata. Također, neupitno je i da HSP BiH, Radom za boljitak, te SDP BiH imaju, svaka posebno, neuporedivo veći izborni legitimitet hrvatskih glasača od ostalih stranaka jednog lica koje danas čine tzv. Hrvatski narodni sabor BiH. Zapravo, ostale stranke HNS-a BiH ni nemaju nikakav izborni legitimitet jer nijedna od ovih stranaka nema nijednog predstavnika  ni u jednom državnom tijelu, od općinske do državne razine. Nema ih nigdje osim u HNS-u BiH.

U Deklaraciji HNS-a usvojenoj na šestotravanjskom 5. zasjedanju  HNS-a BiH pod prvom točkom stoji:

- Pravno, tehnički i organizacijski utemeljiti Hrvatski narodni sabor BiH kao trajnu krovnu, nacionalnu i političku instituciju hrvatskog naroda u BiH, kao „narodni parlament“ i kao vrhovnu instancu odlučivanja kada su u pitanju vitalni nacionalni interesi hrvatskog naroda u BiH.

Ako prihvatimo da je hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini potrebno jedno svehrvatsko tijelo koje bi se nazivalo Hrvatskim narodnim saborom BiH, onda bi to trebalo biti tijelo koje bi predstavljalo sve Hrvate ove zemlje, a ne ono što je ono sad – Sabor HDZ-a BiH i njegovih satelita.

Da bismo dobili jedan takav, kako se u Deklaraciji navodi, „narodni parlament“, onda on treba obuhvatati Hrvate svih političkih uvjerenja, i lijeve i desne. HNS danas čine samo desne i ekstremno desne stranke. U njemu nema niti jedna stranka lijeve provenijencije, a nije valjda da u Bosni i Hercegovini nema Hrvata ljevičara!? Naravno da ima, počevši od SDP-ovih vijećnika u Općinskom vijeću Gruda, pa sve do državnog nivoa.

Nije problem u nedostatku Hrvata ljevičara, naravno. Nije problem ni u nedostatku Hrvata desničara koji ne podržavaju politiku HDZ-a. Problem je u jednoumlju koje nam se pokušava poturiti kao nacionalno jedinstvo. HDZ BiH i Dragan Čović, koji je kompromitacijom najnesposobnijeg hrvatskog političara Bože Ljubića uspio srušiti ionako politički naivnu sliku o HDZ-u 1990 kao alternativi HDZ-u BiH, sada je oko sebe okupio šačicu anonimusa iz opskurnih desničarskih stranaka koje postoje samo na papiru i u HNS-u i pokušava nam predstaviti taj začudni skup političkih pajaca kao tobože svehrvatski sabor.

Ukratko, ono što se danas naziva Hrvatskim narodnim saborom BiH samo je još jedna semantička igra HDZ-a BiH s ciljem porobljavanja Hrvata BiH u jednu totalitarnu matricu koja glasi: jedan narod – jedna stranka – jedan vođa.

|2| Katolička crkva u Hrvata – izdaja univerzalnosti i služenje nacionalizmu | Na 5. zasjedanju HNS-a prisutnima se obratio fra Iko Skoko, koji je između ostaloga prenio sabornicima pozdrave i blagoslov od fra Ivana Sesara, provincijala Hercegovačke franjevačke provincije. To je samo jedan u nizu aktova kojim predstavnici Katoličke crkve u Hrvata pokazuju da ona pretežno – čast iznimkama – ne predstavlja kršćanstvo niti nauk Isusa iz Nazareta i apostola Pavla, nego hrvatsku nacionalnu ideologiju, koja je idolatrija i koja je u proturječju s kršćanstvom. Crkva se p(r)okazuje kao najvjernija i najkorisnija sluškinja HDZ-a, koja je tu da priprema teren za HDZ-ovsku akciju, da svojom podrškom i zastupanjem učvršćuje tu ideologiju, da pozivom na „jedinstvo“ odvodi Hrvate u jednoumlje… Veoma je licemjerno kad crkveni ljudi optužuju komunizam zbog totalitarizma i jednoumlja, a istovremeno su doveli na vlast i na toj vlasti održavaju one koji sprovode sistem nacionalnog jednoumlja. Kao što je netko dobro primijetio, mi smo u Bosni i Hercegovini prešli iz jednog jednopartijskog sistema u tri jednopartijska sistema. Među Hrvatima je taj jednopartijski sistem već etabliran i nažalost crkva, posebno ona u Hercegovini, daje podršku za jačanje tog jednopartijskog sistema.

Na ovome Hrvatskom navodnom saboru mogle su se čuti mnoge skandalozne izjave, koje oslikavaju bilo zlonamjernost bilo glupost onih koji su ih izjavljivali. Jedan govornik započeo je obraćanje s pozdravom 'hvaljen Isus i Marija' i rekao da je to poruka Lagumdžiji i ostalima. Drugi je bio još cirkusantskiji, govoreći kako on ne bi prepoznao himnu BiH da mu netko ne kaže da je to himna i da Hrvati navijaju za BiH samo kad igra protiv Turske. Bilo je rečeno i to kako je komunizam najveće zlo u povijesti čovječanstva. Martin Raguž rekao je kako su Hrvati čekali 1300 godina na međunarodno priznanje države, što je izjava zbog koje bi mu trebalo oduzeti sve diplome, napose onu o završenim politološkim studijama, a uključujući i onu o završenoj osnovnoj školi. Neznalica ili manipulator Raguž (svejedno što je od toga dvoje) ne zna da Hrvati nisu čekali toliko godina na priznanje svoje države, zato što je država Hrvatska nastala 1943. a prije toga je nikada nije ni bilo pa se nije ni imalo što priznati niti što čekati. Dakle, ili ne poznaje povijest, ili ne poznaje pojam države, ili je manipulator koji svjesno obmanjuje i priča ono što oni koji su gori od njega žele čuti.

Mjera uspjeha Hrvatskog navodnog sabora označavat će mjeru propasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, kao što je kroz sve ovo vrijeme od rata pa naovamo uspjeh HDZ-a označavao mjeru propasti Hrvata, i na demografskom i na kulturnom i na ekonomskom planu. Crkva, koja se pretenciozno i neopravdano zove katoličkom, stala je na stranu jedne plemenske, partikularističke ideje i time po milijun i prvi put iznevjerila svoje poslanje. Jer nacionalizam, kako je još davno primijetio Nikolaj Berdjajev, uvijek završava u vladavini bogatih nad siromašnima, pa dajući podršku nacionalizmu crkva daje podršku produbljivanju društvenih nepravdi.

U svemu tome, cinik Dragan Čović, to utjelovljeno Zlo koje je opsjelo hrvatske duše, pokazuje se kao najveći pobjednik. Malo po malo, on postaje Veliki i Dragi Vođa bh. Hrvata. Uz pomoć crkve, a zahvaljujući hrvatskoj naivnosti i nesvjesnosti vlastitog položaja i vlastitih perspektiva, Čović je na dobrom putu da dokrajči ovu agoniju bosansko-hercegovačkih Hrvata.

Autori: Nino Zelenika i Franjo Šarčević

_________________________________________________________________________

O pismu ugroženog Hrvata Sarajlije i navodnom skrnavljenju katedrale

Nakon pobjede nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Grčkom prošloga petka i slavlja navijača u Sarajevu, mnoštvo portala prenijelo je navodno pismo navodnog Sarajlije koje svjedoči o navodno neprimjerenom navijanju bh. navijača, nacionalističkim skandiranjima pred katedralom i uriniranju po istoj.

Nekolicina čitatelja portala Prometej.ba izrazila je svoje iznenađenje što Prometej nije ni na koji način propratio taj slučaj, jer „nije fer da se preko ovoga pređe, pa kako Prometej, koji valjda nije nastrojen, nije ništa napisao o ovome događaju?“. Ovaj tekst napisan je, dakle, na njihov zahtjev.

Ovdje ću razmotriti tri stvari:

(i) vjerodostojnost pisma i istinitost događaja?

(ii) jesu li takvi događaji mogući u Sarajevu?

(iii) o čemu to sve skupa govori?

(i) Za pismo se “formalno-pravno“ ne može utvrditi je li autentično ili nije. Dakle, onaj tekst možda doista predstavlja pismo jednog Sarajlije Hrvata, a možda je samo jedna podvala nacionalističkog portala Hercegovina.info, kojem je ono navodno poslano. Međutim, jedna stvar iz samog pisma daje nam naslutiti da je ono vjerojatnije fabrikacija navedenog portala, a ta je da se u njemu podržava HB stav kako u BiH nema mjesta za Hrvate i da je “hercegovački separatizam“ legitimna pojava. Koristeći razum, osjećaj i iskustvo, meni tu nešto “miriše“. Drugo, ja – pisac ovih redaka – sam već nekoliko godina u Sarajevu i prilično sam upoznat s atmosferom. Tu sam i evo već peti dan od te utakmice i slavlja. Raspitivao sam se o tom slavlju pred katedralom, nitko nije znao da su se uriniranje i slične neprimjerene pojave desile, čak nitko od nekoliko desetaka katolika koje sam susreo. Izgleda da, osim portala Hercegovina.info i njihovog anonimnog pismopisca, nitko nije ništa čuo o čemu takvome.

(ii) Jesu li takvi događaji mogući u Sarajevu? Nažalost, itekako jesu, a to se već mnoštvo puta i potvrdilo. Valja navesti nekoliko konkretnih primjera upravo u vezi nogometnih utakmica. (Od ostalog možemo navesti da među zadnjim imenovanjima u kantonalnoj vladi, od njih 55 nema nijednog nebošnjaka, i uopće je diskriminacija najočitija i najbrutalnija upravo pri zapošljavanju.)

Nakon pobjede Turske protiv Hrvatske na pretposljednjem Evropskom prvenstvu, diljem BiH se među Bošnjacima naveliko slavilo, pa tako i u glavnom gradu BiH. Takvo divljačko slavlje nije dotada vjerojatno nikada viđeno, a među ostalim se pred katedralom, uz turske zastave, uzvikivao tekbir, kako možete vidjeti iz donjeg videa i drugih sličnih.

Pred utakmice baraža između BiH i Portugala, dominantna ikonografija bila je bosansko-turska, što dovoljno govori o navodnom patriotizmu jednog dijela Bošnjaka i njihovoj viziji “zajedničke države“, a pojedinci s turskim zastavama su provocirali i oko Franjevačke teologije, ne znajući valjda da su franjevci bili Bosanci nekoliko stoljeća prije nego je prva turska sablja došla u našu domovinu. Takve događaje mogli bismo možda i smatrati izdvojenim ekscesom, da oni – u drugim, suptilnijim i apstraktnijim formama – nisu izraženi u najprofiliranijoj nacionalno-vjerskoj ideologiji.

| "Bit će Zagreb turska mahala, turska mahala", uzvikivale su mase "Sarajlija" nakon pobjede Turske protiv Hrvatske. I to je zabilježeno sljedećim video zapisom: www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Uian6q982wA#! |

Dakle, da ponovim: iako smatram da ono pismo nije autentično, da je proizvedeno u hercegovina-info kuhinji, onakve stvari nažalost mogu da se dešavaju u Sarajevu. Sarajevo, kao i svaka druga sredina u BiH, tone u palanačkom duhu i razmišljanju i u dogledno vrijeme se ne vidi izbavljenje iz toga. Još nešto moglo bi se reći: tko u Sarajevu kao cjelini vidi antihrvatstvo i hrvatožderstvo, u kojem ne postoji zdravih snaga, taj ima problema s ljubavlju i mržnjom, a tko smatra da u njemu Hrvati i Srbi nisu neravnopravni i nejednakovrijedni, ili ima problema s percepcijom ili neki "poseban" razlog da tako "smatra"

(iii) Takve pojave nipošto ne govore o tome kako su Bošnjaci-muslimani nekakvi zli “majorizatori“ i ugrožavatelji Hrvata od kojih se što prije treba odvojiti, kako bi voljeli predstaviti hercegbosanski i hadeze-mediji, jer ni kod Hrvata i Srba nije ništa bolja situacija, osim ako nije i gora. Premalo je građanskog i otvorenog duha, primitivizam i duhovna zaostalost nažalost su prevladali, a pošto su podržani od vladajućih političkih i vjerskih ideologija, s vremenom će biti sve jači, potirući ili preobraćajući na svoju stranu i one zdrave snage koje još uvijek postoje.

Prava istina je da je u BiH divlje stanje i dok je porodicâ Izetbegović, Ganić, Dodik, Lagumdžija, Cerić, Čović... i njihovih epigona i podržavatelja, tu gdje jesu, to stanje će još dugo potrajati.

| Prometej.ba/fš |

____________________________________________________________________________________

HDZ BiH: Evo vam entitet, vratite nam bankomat  

Diplomatska inicijativa američkog veleposlanika u BiH Patricka Moona da formira ekspertnu grupu za izmjenu Ustava FBiH te da iznađu  rješenje problema rekonstrukcije  FBiH

pokazatelj je da diplomacija Sjedinjene Američke Države ne odustaje od demokratizaciji BiH ali i želje da domaći političari napokon shvate kako moraju preuzeti konstruktivnu političku ulogu.

Članovi ekspertne grupe: Mirjana Nadaždin Defterdarević, Mile Lasić, Kasim Trnka, Vehid Šehić i Krešimir Zubak, skupina je informiranih, politički i pravno iskusnih stručnjaka koji bi svoje znanje svugdje mogla unovčiti osim na terenu koje im je servirao američki veleposlanik Moon.

Piše: Emil Karamatić

 

Njihova smjelost koju će pored svega najviše trebati cijeniti, bit će predmetom omalovažavanja nacionalističkih zajednica i to samo iz jednog razloga, a to je da nitko nema pravo da priča o tome problemu osim narodskim glasovima izabranih vođa.

Za sada je samo predviđeno i ništa više, da se prijedlog ustavnih reformi sačini do svibnja mjeseca, kada je planirano održavanje međunarodne konferencije koja bi se bavila ovim pitanjem.

Pred ekspertnom skupinom je ozbiljan posao, ne sumnjam, završit će ga, ali, kako već rekoh, teško itko može povjerovati ma kakav idealna rješenja ponudili da će ih vođe ključnih partija u FBiH poduprijeti. Predstavnici međunarodne zajednice znaju za ovaj destruktivni faktor bosanskohercegovačkih političara, zato i jest u opticaju Međunarodna konferencija koja bi trebala ponuditi pomoć.

FBiH je trenutno u plamenu političkih strasti. Uzrok tolike napetosti prije svega možemo tražiti u nesudjelovanju HDZ-a BiH u vlasti na razini entiteta. Odnosno ne sudjelovanju kadrova ove stranke u upravnim i nadzornim odborima u onim profitabilnim tvrtkama koje bi se sa ekonomskog stajališta mogle nazvati trećim ali ekonomskim entitetom o kojem nitko ne govori.

Od završetka rata do danas bošnjačke stranke kontroliraju Elektroprivredu BiH. BH Telekom, i farmaceutsku industriju koja se ogleda u tvrtci Bosna lijek. Hrvatske stranke kontroliraju Elektroprivredu Hrvatske Zajednice HB, Hrvatski Telekom i Eronet te proizvodnju i preradu Aluminija. Upravo, ovaj ekonomski segment je dejtonski poklon i ratni plijen prije svega HDZ-a BiH i SDA ali i uvertira za političke i teritorijalne podjele FBiH.

Pokazalo se da ona hrvatska stranka koja naruši ovako postavljenu raspodjelu ratnog plijena, odnosno iz ekonomske igre izbaci HDZ BiH da će izazivati pojačanim intenzitetom traženje entitet, upravo od čelnika ove stranke.

Na političkoj sceni FBiH je ta slika. Ona je i trenutni uzrok pojačane HDZ-ove inicijative za rekonstrukcijom federacije.

Onog trenutka kad HDZ-e BiH bude ponovo participirao u vlasti FBiH, odnosno kada članovi ove hrvatske stranke budu zasjeli u upravne i nadzorne odbore najjačih tvrtki intenzitet traženja trećeg entiteta će opasti. Ako pratimo proteklih deset godina, upravo smo svjedočili toj metodologiji hrvatskog, bolje reći HDZ-ovog, političkog djelovanja.

Kad se dođe u ovakvu, financijski pogubni situaciju za HDZ BiH, kao najjaču hrvatsku stranku, a koja se još takvom, bez obzira na rezultate ili sudjelovanje u vlasti i predstavlja marketinški politički trikovi su tada glavno oružje onih koji se žele dokopati bankomata koji su smješteni u pobrojanim tvrtkama. Jako bitno je naglasiti da u BiH ili FBiH ama baš niti jedno hrvatsku stranku a ponajmanje politički vrh HDZ-a ne interesira teritorijalna podjela nego raspodjela kapitala kao simbola moći ali i simbol entiteta. Nikad nitko nije niti vidio niti čuo da se neka politička partija zalagala da planina, recimo Velež ili neka druga polupustinja pripadne baš njemu. Takav primjer nećete ni vidjeti.

Vratimo se na  početak ovog stoljeća kada HDZ BiH gubi vlast.  Uz pomoć Međunarodne zajednice  malo čudnom kombinatorikom ali uspješno na vlast dolazi SDP sa malim hrvatskim strankama (HSS NHI). HDZ BiH naredne dvije godine gubi političku i ekonomsku moć.

Politika službenog Zagreba prema bosanskohercegovačkim Hrvatima je tih godina već bila pasivnija. Novi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić se distancirao od obezglavljenosti bosanskohercegovačkog HDZ-a čije vodstvo bez kormilara, već tada pokojnog  Franje Tuđmana ne zna pronaći ispravan politički put.

Bile su to godine kada su pristaše HDZ-a BiH naveliko uživali u činjenici da  su bosanskohercegovački Hrvati 11. izborna jedinica Republike Hrvatske. Otprilike, negdje na 11. mjestu upravo se nalazi briga službenog Zagreba za stvarne probleme hrvatskoga naroda u BiH i države BiH, za razliku od velikog broja bosanskohercegovačkih Hrvata, koji još uvijek u Zagrebu vide rješenje za sve svoje nedaće.

Tamo još 1991. i 1992. godine, bilo je hrvatskih političkih lidera u BiH koji su pokazivali dalekovidnost i nisu gubili iz vida moral i društvenu i povijesnu odgovornost, ali su u međuvremenu ostali što bez glava, što bez stida i obraza, što bez volje da se „s rogatim bodu". Dakle, od ljeta 1992. i famoznog vojnoga puča i uspostave Bobanove političke (straho) vlade Herceg-Bosne kao prve, pa do 2001. godine i kratkotrajne Jelavićeve Hrvatske Samouprave kao posljednje (nadajmo se!) eksperimentalne faze odustajanja Hrvata od ideje Bosne i Hercegovine, klatno političke volje bosanskohercegovačkih Hrvata vraća se, sporo ali neizbježno, u svoj prirodni položaj – Bosna i Hercegovina, država i domovina (i) hrvatskoga naroda, nekako tako smo razmišljali kada je potpisana Kreševska deklaracija koju su potpisali predsjednici šest najznačajnijih hrvatskih stranaka iz BiH.

Potpisali su ju u bosanskom gradu Kreševu 21. rujna 2007. Ivan Musa (predsjednik HKDU BiH), Dragan Čović (predsjednik HDZ BiH), Marko Tadić (predsjednik HSS BiH), Jerko Ivanković-Lijanović (predsjednik Narodne stranke Radom za boljitak), Božo Ljubić (predsjednik HDZ 1990), Zvonko Jurišić (predsjednik HSP Đapić-dr Jurišić).

Deklaracija koju su potpisali nije odražavala – ništa. Ili preciznije rečeno, ništa novo. Davno je naš narod definirao osnovni princip političkog marketinga – prodati rog za svijeću. „Šestorica" su u Kreševu zbilja Hrvatima tada nabili rogove. ( BH Dani)

Naprosto je nemoguće razmišljati o potpisanoj Deklaraciji a ne podsjetiti na neke detalje u djelovanju prvih samoupravljača nakon Josipa Broza Tita. Te 2001. godine kada je BiH bila prekrivena marketinški mudro smišljenim, ali moralno gledano nakaradnim plakatima HDZ-a s porukom straha „Opredjeljenje ili istrebljenje", misliti različito od zapaljene mase koja je klicala Samoupravi, Anti Jelaviću i njegovoj razvojačenoj bratiji, bilo je ravno, hajde da ne pretjerujem  suprotstaviti se danas Aleksandru Lukašenku u Bjelorusiji. Ali ne rajčicama.(BH Dani)

Poruka upućena manje Bosni više Hercegovini bila je jasna i nedvojbena. A biti protiv njih, i suprotstaviti se financijskoj moći i nevraćenom oružju najbolje se očitovala u razgovoru s radnikom i seljakom koji u poruci „Opredjeljenje ili istrebljenje" nije ništa vidio osim straha od istrjebljenja kako od drugih tako od onih koji su lansirali takvu poruku.

Uslijedili su parlamentarni izbori i samoupravljački proglas o referendumu na kojem su Hrvati trebali odgovoriti na luđačko pitanje, kojemu je suština bila: „Jeste li za to da Hrvati budu ravnopravni s druga dva naroda?" E, to je marketing! Sasvim uravnoteženo postavljeno pitanje da intonacija ne iritira međunarodnu zajednicu, a ostavljen manevarski prostor za tumačenja i „tumačenja" ugroženosti. I nije toliki problem što su Hrvati masovno izišli na referendum i odgovorili na ovo pitanje, koliko je zabrinjavajuće to što se 12 godina poslije još uvijek gotovo nitko javno ne pita o svrsi toga referenduma. I to je marketing! Predvidjeti da će podlu prijevaru i kad ju prepoznaju - prešutjeti. (Slobodna Dalmacija)

 

Ne dugo poslije održanih izbora, Dragan Čović mi je osobno rekao i javno priznao da je u pitanju bio politički marketing. Naravno, što će HDZ-u ili bilo kojoj hrvatskoj stranci politika! Ta oni imaju politički marketing! Pokušao sam Čoviću odvratiti kako bi bilo vrijeme da se zbog toga ispričaju zloupotrijebljenom hrvatskom narodu. Nasmijao se, naravno (jeste li ga ikada vidjeli da odgovara na novinarsko pitanje a da se ne smije?!). I to je marketing! Uspio sam još dodati: „Zamislite, gospodine Čoviću, kako bi bilo kad bi Vas netko upitao jeste li za to da budete živi?" Na moju ironiju odvratio je cinično „Sve je to legalni politički marketing". I zbilja, bio je to bezobrazni i nemoralni, ali pokazalo se i beskorisni politički marketing. HDZ BiH je tada otišao u oporbu. (BH radio1)

Danas se ponovo raspiruje priča oko nekakvog trećeg entiteta. Nakon Mile Dodika koji  je mjesecima pravio uvertiru farsi o trećem entitetu, priču su preuzeli hrvatski politički predstavnici koji svoju moć demonstriraju uglavnom između Izbična i Ljutog Doca.( rodna sela predsjednika HDZ- BiH Dragana Čovića i predsjednika HDZ-a 1990 Bože Ljubića)

Za Dodika je razumljivo zbog čega navija za „Treći". S obzirom da njegova vlada kontrolira nešto što je oteto od Hrvata i Bošnjaka, naravno da ga žulja to što je tuđe, pa onda pokušava Hrvatima ponovno baciti oglođanu kost trećeg entiteta. (BH Dani)

Tu, na hercegovačkom kršu daleke 2007. godine mjesecima se kiselio tekst spomenute Deklaracije. Na kraju je do pojedinosti protumačen u jednom stranačkom biltenu. Sudeći prema tadašnjim reakcijama u javnosti, srpski i bošnjački političari ozbiljnije su shvatili Deklaraciju nego većina hrvatske političke javnosti. Puno godina poslije smo shvatili da je to bio samo još jedan u nizu Čovićevih političkih marketinških trikova.

U zemlji u kojoj politički apsurdi izrastaju na razinu principa, u kojoj paradoksi izranjaju u još uvijek nedovoljno istraženu dimenziju političke „autodestrukcije koja nas još jedino drži", teško je, preteško pronaći odgovor na pitanje „Otkud nas sad vuku 'naprijed' oni što su do jučer teglili 'nazad'?" ( Dragan Čović i Božo Ljubić) Ja sam odavna shvatio da u ovoj zemlji politike zapravo i nema. Umjesto nje servira nam se najprljaviji politički marketing!

A treći entitet ostaje crvena krpa, kojom će predsjednik HDZ-a BiH  Dragan Čović uvijek mahati. Intenzitet mahanja će biti onoliko jak i vremenski dug koliko on i njegova stranka budu u oporbi na razini FBiH. ( Slobodna Dalmacija)

Onog trenutka kad preuzme kontrolu nad bankomatima ( Elektroprivreda HZHB, Hrvatskim Telekomom i mostarskim Aluminijom) intenzitet mahanja će oslabiti, ali nikad neće prestati. Jer nikad se ne zna kad će ponovo u oporbu.

I zar priča o entitetu nije samo dobar politički marketing i ništa više a Hrvati kao i ostali, a ne bi smjelo biti, i dalje su među najsiromašnijim narodima Europe, za razliku od onih što se „bore“ za njih a pripadaju kategoriju najmoćnijih i najbogatijih.

Entitet, pogotovo taj treći, bismo mogli protumačiti kao novi politološki princip: Epohalna Negacija Tradicije i Identiteta Trajnom Etničkom Teritorijalizacijom. (BH Dani)

Ako Diplomatska inicijativa američkog veleposlanika u BiH Patricka Moona ne urodi plodom i konstruktivne političke sn age ne preuzmu ulogu a vjerojatno neće, uprava Međunarodne zajednice za našu zemlju je jedino ispravno rješenje.

 

neznase.ba________________________________________

 

Nova Thompsonova pjesma

BOSNA

 Pjesmo moja pjevat ću te tamo, tamo gdje je naša loza počela, staroj majci kolijevci Hrvata gdje se naša povijest krvlju pisala. Istina o Bosni kroz kanjone teče I mnoge njene tajne kriju stoljeća Od davnina na nju svak' juriša, ko da nije dosta snjegova i kiša Sa svih strana svijeta dolazile tvrde sile mraka ko da narod tamo gine iz meraka. Jučer svetinja Danas raspeta Bosna ponosna, ranjena Tamo gdje sunce putuje Vjetar nosi glas, Bosna zove nas Tamo gdje sunce putuje tu me čekaj ti stara ljubavi .. Kreni preko planina, Starom stazom djedova Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime Gledaj lijepu Lašvansku dolinu uvijek su je naša zvona budila, zlatna polja, našu Posavinu, grobovi su puni njenih sinova Sa svih strana svijeta dolazile tvrde sile mraka ko da narod tamo gine iz meraka Jučer svetinja Danas raspeta Bosna ponosna, ranjena Tamo gdje sunce putuje Vjetar nosi glas, Bosna zove nas Tamo gdje sunce putuje tu me čekaj ti stara ljubavi .. Kreni preko planina, Starom stazom djedova Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime Dala Bosna Tomislava kralja, prvog kralja od loze Hrvata A kraljica bješe Katarina, u narodu zbog nje nosi se crnina. Sred Duvanjskog polja široka i ravna Pisala se tamo naša povijest slavna. Kada Bosni pogledaš u lice u suzi joj vidiš Drinske mučenice Čuvali te Bosno usamljeni vuci Slavio ih narod, zvali se hajduci A Srebrnu Bosnu sačuvaše vjerom franjevačka braća i dušom i tijelom. Bosno moja, čija li si sada boli li te danas više nego prije. Tko to misli da te ima da s tobom vlada njega povijest naučila nije. Jučer svetinja Danas raspeta Bosna ponosna, ranjena Tamo gdje sunce putuje Vjetar nosi glas, Bosna zove nas Tamo gdje sunce putuje tu me čekaj ti stara ljubavi .. Kreni preko planina, Starom stazom djedova Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime. . ._______________________________________________

 

DAN KAD SU NAS BRAĆA IZDALA:

19. godina od prodaje zvane Washingtonski sporazum-17.03.1994

Preduvjet za rješavanje UNPA zona u Hrvatskoj (SAO Krajina) jeste potpisivanje mira sa muslimanima u BIH, to su nam naši zapadni partneri jasno poručili i mi smo na to pristali, kazao je 1994-e godine u drugom mjesecu dr. Franjo Tuđman. Posle toga on šalje Granića u BIH, Šuška, Mesića, radi se ubrzano na gašenju HRHB-a i pravljenju tamnice za Hrvate u BIH. Kako bi ih uvjerili da trebaju postati prvi narod u povijesti koji se svojevoljno odriče vlastite suverenosti Granić pušta priču o kreiranju buduće konfederacije sa RH u koju će navodno ući buduća FBIH. Mjesec dana kasnije točnije 17.3. 1994 potpisuje se Washingtonski sporazum. On je bio preduvjet da SAD daju zeleno svjetlo Zagrebu za vojnu akciju na Krajinu. Kao okidač toj akciji pušten je prijedlog plana Z4 za koji je unaprijed pripremljen teren da ga se odbije. Isti oni “Šaptač konjima” koji je nagovorio Izetbegovića da povuče potpis s netom potpisanog Coutillierovog plana šapnuo je i krajiškim vođama da odbiju Z4 jer će “zapad biti uz njih”. RH je dakle žrtvovala suverenitet Hrvata u BIH, kako bi dobila što? Pravo da oslobodi teritorij vlastite zemlje!?! Vau! Netko to zove “Državništvo” a netko glupost i totalni zajeb.

Dan danas, godinama nakon izdaje koju je politički ZG učinio Hrvatima u BIH, Hrvati u BIH ne smiju znati punu istinu o tome što im se dogodilo. Štoviše kako su onomad uvozili pamet iz RH, i odlučivali na način da su po odluke išli u ZG, danas iz Perecije uvoze povijest. Službeni pogled na istinu. Jer što bi Hrvatima u BIH bilo dano da sami imaju svoj pogled na recentniju povijest? Kad to može napisati neki Štef npr?

Washingtonski sporazum, potpisan je dakle  na današnji dan 1994. godine. Potpisan je skoro dvije godine prije Dejtonskog sporazuma, a njime je zaustavljen hrvatsko-bošnjački sukob i formirana je Federacija BiH. Iako štetan za Hrvate u BIH on je u svojoj prvotnoj verziji bio kudikamo povoljniji od ovog u čem Hrvati žive danas. Prema izvornom Washingtonu majorizacija nad Hrvatima nije bila moguća.

Potpisnici sporazuma kojim su Hrvati u BIH izdani i prevareni, čime im je RH službeno zahvalila na usluzi gnjojenja hrvatskih njihva,   dečkima koji su branili ne samo HercegBosnu i BIH nego i jug Hrvatske, su predsjednik predsjedništva Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman, predstavnik HRHB Krešimir Zubak i premijer RBiH Haris Silajdžić, pod pokroviteljstvom šta mislite koga – američkog pregovarača Charlesa Redmana.

Sporazum je jedan od prvih koraka administracije Billa Clintona koja dotad nije imala određen stav u pitanju razrješavanja raspada Jugoslavije.

Rat u BiH je završio tek godinu i devet mjeseci nakon Washingtonskog sporazuma, sporazumima u Daytonu i Parizu.

Što je danas ostalo od Washingtona i Daytona i koji je bio prvotni američki cilj vidljivo je.

Iako je Hrvatima prodavana priča kako Zapad nikada neće dopustiti islamsku državu na Balkanu razvidno je da je cilj američke politike u BIH upravo to – podjela BIH na pravoslavni i islamski entitet.

Stoga hvala dr. Franji Tuđmanu na dalekovidnosti, hvala Gojku Šušku i svim Gojkama, kupimo goblene s njihovim likovima, ukovirimo ih i stavimo ih u sve svoje prostorije. Pa čak i u toalete. Kontemplirajmo o njima i dok spavamo. Dok im u Pereciji šalju u neku stvar, njih koji su im stvorili državu, mi koje su izdali, mi ih slavimo. Budimi jedinstveni. Budimo harakiri do kraja.

Sretan ti dan Washingtona dragi narode. Formalnopravnog uvoda u kasniju potpunu političku izdaju hrvatskog naroda u BIH.

 

nzirdum l poskok.info

______________________________________________________________________________________________ _

ČLANAK JEDNOG AMERIČKOG NOVINARA-PREPOZNAZEMO LI  BALKANSKI LONAC?

 

"Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom. Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada. Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, rukometu ili tenisu. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže na vrijeme. Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni da napišu što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikad ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni koji nikad nisu radili. Gdje je strana valuta uzeta za domaću. Gdje ljudi svetkuju, a psuju Boga. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao neželjene svjedoke. Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemaju pravo. Gdje se svako svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju smatraju porezom na budale. Gdje smatraju da će zemlja više napredovati ako što više nazaduje. Gdje nisi normalan, ako ne poludiš. Gdje živiš samo zato da bi umro. Gdje je vrijeme beskonačno, a glupost besmrtna..."

________________________________________________________________________________________

AMERIČKI NAUČNIK TVRDI: SMRT NE POSTOJI!

Kada bi teorija o tome da ‘smrt ne postoji’ bila iznijeta u nekom sumnjivom SF časopisu, niko se ne bi previše potresao. Ali kada to kaže Robert Lanza, poznati američki naučnik i profesor na Institutu za regenerativnu medicinu Univerziteta ‘Vejk Forest’ u Sjevernoj Karolini, onda će svi da se zainteresuju. Tekst pod naslovom ‘Da li smrt postoji? Nova teorija kaže: Ne', objavljen na njegovom sajtu, prenosimo u cjelosti.

Mnogi od nas se plaše smrti. Vjerujemo u smrt jer nam je rečeno da ćemo umrijeti. Sebe povezujemo sa svojim tijelom, a znamo da tijela umiru. Međutim, nova naučna teorija tvrdi da smrt nije toliko konačan događaj kao što mislimo.

Jedan od poznatijih aspekata kvantne fizike je to što se određene opservacije ne mogu predvidjeti apsolutno. Umjesto toga, postoji niz mogućih opservacija od kojih svaka ima različit stepen vjerovatnoće. Jedno od “mejnstrim” objašnjenja (teorija o “mnogim svjetovima”) navodi da svaka od ovih mogućih opservacija korespondira sa različitim univezumom (“multiverzum”). Nova zvanična teorija zvana “biocentrizam” produbljuje ove ideje.

Postoji neograničen broj univerzuma i sve što što bi uopšte moglo da se desi dešava se u nekom od njih. Smrt ne postoji u stvarnom smislu u ovim scenarijima. Svi mogući univerzumi postoje istovremeno, bez obzira na ono što se dešava u bilo kom od njih. Iako su pojedinačna tijela predodređena da se samounište, osjećanje života (pitanje: “Ko sam ja?”) je samo fontana energije od 20 vati koja se javlja u mozgu.

Ali, ova energija ne nestaje sa smrću. Jedan od najizvesnijih aksioma nauke je da energija nikad ne umire, a ne može ni da bude uništena. Ali, da li ova energija transcendira iz jednog svijeta u drugi?

Uzmite u obzir eksperiment koji je nedavno objavljen u časopisu “Sajens” koji pokazuje da bi naučnici retroaktivno mogli da promijene nešto što se desilo u prošlosti. Čestice su morale da odluče kako će se ponašati kada su naišle na razdvajač zraka. Kasnije, sprovodilac eksperimenta mogao je da uključi i isključi drugi prekidač. Ispostavilo se da ono što je posmatrač odlučio u tom trenutku određuje ono što se desilo u prošlosti.

Bez obzira na izbor koji vi, kao posmatrač, napravite, vi ste ti koji ćete iskusiti posljedice koje uslijede. Veze između ovih raznih istorija i univerzuma transcendiraju naše uobičajene klasične ideje o vremenu i prostoru.

Zamislite energiju od 20 vati koja jednostavno hologramski projektuje ovaj ili onaj rezultat na ekranu. Bez obzira na to da li je drugi razdvajač zraka uključen ili isključen, i dalje je u pitanju ista baterija ili agens odgovoran za projekciju.

Prema biocentrizmu, vrijeme i prostor nisu čvrsti predmeti kao što mislimo. Zamahnite rukom kroz vazduh – ako sve odnesete, šta će ostati? Ništa. Ista se stvar odnosi na vrijeme. Ne možete sve da vidite kroz kosti koje obavijaju vaš mozak. Sve što vidite i doživljavate u ovom trenutku je vir informacija koje se dešavaju u vašem umu. Vrijeme i prostor su tek alatke za sklapanje cjeline.

Smrt ne postoji u bezvremenom i besprostornom svijetu. Čak je Ajnštajn priznao: “Sada se Beso odvojio od svog čudnog svijeta malo ispred mene”. To ništa ne znači. Ljudi poput nas znaju da je distinkcija između prošlosti , sadašnjosti i budućnosti tek uporno tvrdoglava iluzija”.

Besmrtnost nije stalno postojanje u vremenu bez kraja, već obitava s one strane vremena.

Ovo mi je postalo jasno kada mi je umrla sestra Kristin. Kada sam obišao njeno tijelo u bolnici, izašao sam da razgovaram s članovima porodice. Kristinin muž Ed počeo je nekontrolisano da rida. U nekoliko trenutaka sam počeo da se osjećam kao da transcendiram provincijalnost vremena. Razmišljao sam o energiji od 20 vati i o eksperimetnima koji su pokazali da jedna čestica može da prođe kroz dvije rupe u isto vrijeme. Nisam mogao da odbacim zaključak: Kristin je bila i živa i mrtva, izvan vremena.

 

Kristin je imala težak život. Konačno je našla čovjeka koji ju je mnogo volio. Moja mlađa sestra nije mogla da stigne na vjenčanje jer je imala zakazanu partiju karata nekoliko nedjelja unaprijed. Ni moja majka nije mogla da dođe zbog velikih obaveza u klubu “Elks”. Vjenčanje je bilo jedan od najznačajnijih događaja u Kristininom životu. Pošto se niko drugi iz naše familije nije pojavio, Kristin me je zamolila da je ja ispratim do oltara i predam je njenom budućem mužu.

- Ed, ne mogu da osjetim nogu – rekla je.

Nije znala da joj je jetra prepolovljena i da je krv jurnula.

Kada mu je umro sin, Emerson je napisao: “Naš život nije toliko ugrožen kao naša percepcija. Žalim za tim što me žalost ne može ničemu naučiti, niti me može odvesti jedan korak dalje u pravu prirodu.”

Bez obzira na to da li pritiskate prekidač u eksperimentu za časopis “Sajens” ili da okrećete volan na ovu ili onu stanu dok vozite po ledu, energija od 20 vati je ta koja će iskusiti rezultat. U nekim slučajevima, automobil će sletjeti s puta, ali u drugim slučajevima on će nastaviti svojim putem do kuće iz snova moje sestre.

Kristin je nedavno izgubila više od 45 kilograma, a Ed joj je kao iznenađenje kupio dijamantske minđuše. Znam da će biti teško čekati, ali znam da će Kristin izgledati sjajno u njima kad je sljedeći put vidim.

otisak.ba@gmail.com

___________________________________________________

 

Postanak i uloga hrvatskih nacionalnih mitova | Mit o „predziđu kršćanstva“

Nakon što sam u okviru serijala o balkanskim mitovima obradio značenje pojma „Balkan“ za velikosrpski nacionalizam, te u tri nastavka i osnove bošnjačkog nacionalnog mita, na red su došli i hrvatski nacionalni mitovi. Njih ću obraditi u više nastavaka, i to u tri tematske cjeline. Prva cjelina se odnosi na tzv. „mitove granice i identiteta“ i u sklopu nje ćemo obraditi mit o „predziđu kršćanstva“ i mit o „granici na Drini“. Druga cjelina se odnosi na novije mitove vezane za hrvatski identitet, i to na mit o iranskom podrijetlu Hrvata kao kontriranje zajedničkom podrijetlu sa Srbima, te na mit o Blaženoj Djevici Mariji kao „advocata Croatiae“ i na mit o Hrvatima kao najkatoličkijem narodu u Europi.Treća cjelina odnosi se na mitove vezane za Bosnu i Hercegovinu, i to mit o bosanskim muslimanima kao „hrvatskom cvijeću“, mit o padu Bosne („Bosna šaptom pade“) i mitove koji se stvaraju o Ahd-Nahmi.

Odmah moram naglasiti kako ciljevi ovog serijala nisu blaćenje i umanjivanje hrvatske prošlosti kao ni prošlosti Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo ne stvaranje kontra-mitova ovim postojećim mitovima. Cilj ovih članaka je bolje razumijevanje tih mitova, i pogotovo bolje razumijevanje posljedica koje su ti mitovi imali na hrvatsku društvenu, političku i kulturnu svijest.

Dio prvi: mit o „predziđu kršćanstva“

Metafora „predziđa kršćanstva“ iliti „antemurale Christianitatis“ nastala je 1143. a patentirao ju je francuski teolog Bernhard iz Clairvauxa, poznat po svojim zaslugama za teološko opravdanje i poticanje križarskih ratova. Bernhard je izvorno taj naziv pripisao gradu Edesi koji je u to vrijeme bio najistočnija kršćanska grofovija. Kako su stoljeća prolazila, istočna granica kršćanskog svijeta je znatno pomaknuta osmanlijskim osvajanjima. Granica je na koncu došla do prostora današnje Hrvatske koja je stoga nazvana „predziđem kršćanstva“ (ali i do Ugarske, Poljske i Litve koji su također u prošlosti nosili taj naslov).

Neki povjesničari tvrde da je naziv „predziđe kršćanstva“ prvi upotrijebio papa Leon X. u pismu banu Petru Berislaviću nakon pobjede nad Osmanlijama kod Dubice. Do danas, mit o „predziđu kršćanstva“ postao je jedno od ishodišnih mjesta svih učenja povijesti u Hrvatskoj, i ostao duboko usađen u hrvatskoj književnosti, društvenoj svijesti i političkoj misli.

Mit o predziđu kršćanstva ili „antemurale Christianitatis“ se u prošlosti Hrvatske razvio u dvije varijante. Poznatija varijanta mita govori o Hrvatskoj kao bedemu koji je zaustavio osmanske prodore u Europu, o tvrđavici koja je spasila kršćansku Europu (Beč, Veneciju, Bratislavu) od najezde Osmanlija i islama. Jedna od autodestruktivnih manjkavosti ove tvrdnje je što ona svodi Hrvatsku otprilike na „ostatke ostataka“, tj. granice u kojima ju je kasnije zamišljao Vojislav Šešelj (Karlovac-Virovitica-Karlobag), jer su veliki dijelovi današnje Hrvatske u to doba bili dio Osmanskog carstva i Mletačke republike, a tu je i pitanje Dubrovnika koji je, recimo, čak priznavao tursko pokroviteljstvo i plaćao danak.

U toj verziji mita centralna figura je ban Nikola Šubić Zrinski, „hrvatski Leonida“ koji je 1566. junački poginuo u obrani „hrvatskih Termopila“, Sigeta, tvrđave u Mađarskoj koju je opsjela osmanlijska vojska na čelu sa sultanom Sulejmanom Veličanstvenim, koji u svom velikom pohodu nije uspio slomiti Hrvatsku, da bi ju 500-injak godina kasnije ipak glatko pokorio sapunicom.

Mnogo zanimljivija i u udžbenicima povijesti nejasnije artikulirana je druga verzija mita o „predziđu kršćanstva“. Nju je najprije počeo razvijati Ante Starčević u sklopu svoje nacionalno-integracijske teorije. U svrhu integracije bosanskih muslimana (koje se tada smatralo potomcima Osmanlija) u hrvatski korpus, teorija o „predziđu kršćanstva“ koja podrazumijeva Hrvatsku kao braniteljicu kršćanske Europe od najezde islama postala je neodrživa. Stoga je Starčević duboko posegnuo u šešir povijesti i izvukao novog bijelog zeca: najezdu Tatara i legendu o bitci na Grobničkom polju. U toj verziji teorije o „predziđu kršćanstva“ Hrvatska je obranila Europu od najezde Tatara i Mongola. Dok je Zrinski bio centralna figura u prvoj verziji mita, ovdje centralnom figurom postaje bitka na Grobniku (sjeverno od Rijeke) koja se, unatoč nepostojanju ikakvih relevantnih povijesnih dokaza, smatra slomom tatarske ofanzive na Europu. Sam Zrinski u ovom redefiniranju „predziđa kršćanstva“ nije dobro prošao. Za Starčevića Zrinski nije bio nikakav „hrvatski Leonida“, nego velikaš koji je poginuo „braneć nepriatelje svoje domovine“, tj. Austriju i Ugarsku. Osnaživanju svijesti o obrani Europe od Tatara na Grobniku pridonio je i pjesnik Dimitrija Demeter svojom poemom „Grobničko polje“ iz 1842. Ustaški režim u NDH je, naravno, rado usvojio ovu verziju mita o „predziđu kršćanstva“, opet kako ne bi imao problema s integracijom bosanskih muslimana.

Dok su se hrvatski političari kroz povijest razilazili u tome kojoj od dvije verzije mita o „predziđu kršćanstva“ se prikloniti, katolička crkva u Hrvatskoj je jedina podržala obje verzije mita. Čak ih je i razradila, produbivši im religioznu dimenziju. Tako hrvatski isusovac Fran Binicki drži da je biti predziđem hrvatska „zavjetna misao“, uloga što ju je „namijenio Božji promisao“ narodu koji se naselio „na razmeđu Istoka i Zapada“ da ondje „stoji kao čvrsti, živi zid, posve prožet vjerom katoličkom“. Drugim riječima, Hrvati su i prije primanja kršćanstva bili izabrani Božji narod, samo što tada toga nisu bili svjesni, a s pokrštenjem ulogu preuzimaju i provode svjesno. Trećim riječima, mit je to koji se u nekim svojim varijacijama približava (i možda je poslužio i kao uzor!) velikosrpsko-svetosavskom mitu o izabranom srpskom narodu koji „istinu brani, donosi ju drugim narodima i zbog istine strada“ na temelju „kosovskog zavjeta“, te velikobošnjačkom mitu o od Allaha izabranom stradalačkom bošnjačkom narodu za koji je on u svojoj mudrosti predvidio da prijeđu na islam koji će ih ujediniti u misiji u Europi. Ništa dobro ne izađe kad se previše petlja s mitovima.

Kratkotrajna suspenzija nacionalnih i vjerskih mitova nastupila je u komunizmu. Ali ni jugoslavenska politička elita se nije posve odrekla mitova, nego je jednostavno stvarala kontra-mitove postojećima, što u konačnici opet nije donijelo ništa dobroga. Tako je mit o „predziđu kršćanstva“ dobio svoj komunistički kontra-mit Jugoslavije kao mosta između Istoka i Zapada, kapitalizma i komunizma, Sjevera i Juga, Europe i Trećeg svijeta.

Renesansa motiva „predziđa kršćanstva“ nakon perioda komunističke suspenzije vjerskih i nacionalnih tradicija događa se u Hrvatskoj 1990.-91. za vrijeme velikosrpske agresije. Tada je još snažnije zaživjela polarizacija Hrvatske kao predziđa između kulturnog Zapada i barbarskog Istoka, ali i polarizacija demokracija-komunizam. Centralne figure u tom novom post-komunističkom mitu o „predziđu“ postale su Vukovar i Dubrovnik, kao dva nova Sigeta, dva nova junačka grada koji stradaju za slobodu domovine.

Što se tiče rata u BiH, tu je stvar malo složenija. U prvoj fazi rata, dok je još uvijek funkcioniralo (formalno) savezništvo Tuđmana i Izetbegovića, forsirala se verzija mita o „predziđu“ kao bedemu od najezde Tatara u Europu, opet da bi se održalo dobre odnose s bosanskim muslimanima. U tu svrhu Tuđman je čak priredio 750. proslavu obljetnice bitke na Grobniku. Druga faza rata u BiH, obilježena početkom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, značila je i novi obrat u shvaćanju mita o „predziđu“, odnosno rehabilitaciju „predziđa“ kao brane Europe i kršćanstva od „Turaka“ i islama. Tu treba spomenuti kako su Mate Boban i neki njegovi bliski suradnici u svoje izjave i proglase uklapali ulomke arija iz opere Nikola Šubić Zrinski, što nipošto nije bilo slučajno.

Danas, u poslijeratnom periodu „slobodnih“ Hrvatske i BiH, između i unutar Hrvata povlače se brojna i razna mala „predziđa“ koja dijele prave Hrvate katolike, od „loših“ i „sluganskih“ Hrvata, izdajnika, sektaša, komunista, liberala i sličnih.

Ono što meni osobno najviše smeta s tim mitom o predziđu jest nepotrebni i štetni tvrdoglavi ponos ugrađen u njega. O čemu vam govorim? O tome da se u Beču i Veneciji uživalo i razvijalo kulturu i Hrvatskoj laskalo nazivom „predziđe kršćanstva“, dok je ista Hrvatska krvarila i gorjela. O tome da je danas veći dio stanovništva Hrvatske potlačen i bijedan, ali istodobno tvrdoglavo ponosan na svoje hrvatstvo i katoličanstvo, na svoju slavnu prošlost predziđa kršćanstva. A da nisam jedini koji nije oduševljen mitom o predziđu kršćanstva, svjedoče i ove riječi Miroslava Krleže: „Da smo 'Antemurale Christianitatis', to nisu govorili samo nama, nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Dunavu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo.“

Marijan Oršolić | Prometej.ba ____________________________________________________________________________________________  

 

Svaki treći stanovnik Hrvatske podrijetlom iz BiH

Ne osjećamo se manjinom ni u Hrvatskoj ni u BiH, obje su naše domovine, kazao je u razgovoru za agenciju Anadolija predsjednik Udruge bosanskih Hrvata „Prsten“ Ivan Lovrinović.

Udruga „Prsten“ osnovana je u Zagrebu 2005. s ciljem očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, kao i promicanja i zaštite tradicije, kulture, gospodarske suradnje i humanitarnog djelovanja Hrvata u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Hrvatski identitet

„Zanimljivo je, a manje je poznata činjenica, da je svaki treći hrvatski građanin ili izravno porijeklom iz BiH ili je tu došao neki njegov predak. Prije svega mislim na bosanske Hrvate, ali i na veliki broj Bošnjaka i Srba", otkrio je Lovrinović.

Na pitanje novinara Anadolije o razlikama u čuvanju hrvatskog identiteta u BiH i onoga bosanskohercegovačkog u Hrvatskoj, Lovrinović je odgovorio da „bosanski Hrvati, kao i Srbi, imaju dvije domovine i mogućnost dobivanja dva državljanstva".

„ I BiH i Hrvatska su naše domovine. U jednoj sam odrastao, u drugoj živim. Prema tome, i jednu i drugu volim. Zaista je malo naroda s dvije domovine. Druga je stvar percepcije. Znate da riječ Bosanac, bez obzira na narodnost, u Hrvatskoj zna imati negativne percepcije. To ni u jednoj zemlji ne možete izbjeći", rekao je Lovrinović koji je u Zagreb doselio iz bosanskohercegovačkog grada Travnika 1979. godine i radi kao profesor ekonomije na Sveučilištu u Zagrebu.

Jedan od glavnih ciljeva „Prstena" je zaštita hrvatskog identiteta koji je ugrožen nakon što su tokom rata u BiH  stotine hiljada Hrvata izbjegle, prognane i iselile iz BiH.

Egzodus

„S prijeratnih otprilike 750.000 sad se se pretpostavlja da ih ima najviše 45O tisuća. Znači to je jedan veliki egzodus i naši glavni ciljevi su vezani uz to da oni koji se žele vratiti na svoja ognjišta diljem BiH to mogu nesmetano učiniti. S druge strane da onima koji ostaju u Hrvatskoj pomažemo kako da se u lokalnim sredinama i zajednicama, zbog određenih kulturnih i jezičnih navika i razlika, lakše prilagode novoj sredini. Načela našeg djelovanja su, prije svega, zalaganje za jedinstvenu BiH u kojoj žive tri naroda, koji moraju biti jednakopravni i konstitutivni u svakom pogledu i u tom kontekstu se zalažemo za opće dobro. Smatramo da niti jedan narod ne može živjeti dobro u Bosni ako je drugima dva naroda loše", naglasio je predsjednik „Prstena" i poručio da se Hrvati porijeklom iz BiH zalažu za što brže integriranje BiH u Europsku uniju „iz razloga što bi time međunacionalne tenzije koje postoje bile značajno smanjene i pale bi u drugi plan, ali pod pretpostavkom da dođe do gospodarskog razvoja BiH".

Lovrinović je pojasnio da su Hrvati  podrijetlom iz BiH značajan faktor u Hrvatskoj.

„Mi nismo samo forum i lobistička skupina, imamo čitav niz naših podružnica u Hrvatskoj s nizom folklornih grupa koje čuvaju tradiciju narodnih običaja iz BiH i to je vrlo živo i dinamično. U okviru Udruge djeluje klub znanstvenika i mi imamo, za sada, sedamdeset magistara i doktora znanosti. Imamo Forum mladih, Klub žena i ubrzo ćemo osnovati i poslovni klub", zaključio je predsjednik Udruge bosanskih Hrvata „Prsten" Ivan Lovrinović.

neznase.ba

__________________________________

Tko je uništio  tisuće glasova brčanskih Hrvata!

 

Na lokalnim izborima 2012 HSS Brčko distrikta  je u dijaspori angažirao  svoje aktiviste i prijatelje,koji su pomogli Hrvatima,koje uopće ne zanima traljava politika hrvatskih stranaka nejedinstva i rivalstva, da se prijave za dopisno glasovanje.Sakupljeno je preko 670 prijava i poslano u CIK.Nažalost desilo se i nekoliko nekorektnih postupaka članova Uprave KUD-a BH „Rubina“ Beč, koji su samoinicijativno ponovili prijavu svoje rodbine i prijatelja (koji nisu bili upućeni u proces glasovanja ili su htjeli uštedjeti oko 7 Euro za poštarinu),od prošlih izbora,na svoju adresu,ili na adresu svoje obitelji,tako da je na nekim adresama bilo prijavljeno i preko 20 osoba.Ta četiri aktivista iz Uprave „Rubine“ su se našli  na listi HSS-a.Aktivisti HDZ-a su saznali za ove slučajeve manipulacije,i dr. Domić-predsjednik HDZ-a-( postao  gradonačelnik samo uz Božiju pomoć,a politikansku odmoć) je napravio prijavu CIK-u, te uništio 330 glasova Hrvata koji nisu bili namijenjeni njegovoj stranci,tako da je priznato samo 340 glasova.Zbog ovakvog sramnog postupka (Hrvati koji ne glasaju za HDZ ne trebaju uopće glasati) narod ga je kaznio sa 721 glasova manje potpore,a stranku HDZ sa 791 glasova manje.Tako su političke smicalice doprinijele gubitku od 1.112 glasova Hrvata,a nejedinstvo hrvatske političke elite Brčko distrikta još najmanje 3.000-4.000 glasova.

 

DPB

__________________________________________________________________

Hrvat iz Bosne 'ne smije' biti na čelu HDZ-a!

Čija je Hrvatska demokratska zajednica?

 

Jesu li Hrvati s područja Bosne ikada bili ravnopravni u tom nacionalnom projektu, od tajnoga stvaranja pokreta za rušenje komunističke diktature pa do preobražaja u političku stranku i njezinu kasnije besmislenu diobu?

 

Piše: D. Zorić - Dnevni list

Politička bi stranka trebala izgledati i funkcionirati poput neke kompanije ili dioničarskoga društva. Koliko imaš dionica, toliko vlasništva i utjecaja. U HDZ-u je to postavljeno nakaradno, što više članova, to manje moći i utjecaja i nikada predsjednika. Pune 23 godine ovako ili onako na političkoj pozornici obitava HDZ, bio jedinstven ili naprasno i usko interesno podijeljen. U euforičnome nacionalnome zanosu i pohodu na komunizam dok je Dragan Čović nostalgično pokušavao razgranati UJDI po Hercegovini, taj je nacionalni pokret pod svojim stijegom okupio na desetke tisuća Hrvata iz svih područja tada upitne Bosne i Hercegovine. Ne treba biti posebni matematičar da bi se izračunalo kako je članstvo u HDZ-u oduvijek pa i danas znatno brojnije iz Bosne negoli s juga države. U nacionalnome zanosu većini Hrvata to nije bilo bitno koliko izboriti se za nacionalne ideje i ciljeve, ovdje u BiH i u susjednoj domovini.

 

Svi predsjednici

Simptomatično, kako je sve više bjesnio rat u BiH i Hrvatskoj, kako se krijumčarenje širilo “brdovitim Balkanom”, a financijska pomoć iz Hrvatske mjerila stotinama milijuna maraka, tako je sve više bilo sudbonosno važno tko upravlja HDZ-om, odnosno silnim milijunima.

Logistička, financijsko-obavještajna elita za kratko je vrijeme ovladala HDZ-om i do današnjih dana grčevito ne ispušta vlasništvo upravljanja tom profitabilnom organizacijom. U razdoblju od 23 godine iz Bosne su “blic” predsjednici bili Davor Perinović i Stjepan Kjujić nekoliko mjeseci prije krvavoga rata te Dario Kordić u podmetnuta dva mjeseca pred izručenje u Haag, i to u odori HVO-a s puškom u ruci, što je bila sramna podvala i optužujuća izdaja iz stožerne kuhinje. Osnivači HDZ-a Perinović i kontroverzni Kljujić brzo su pometeni, Mate Boban iz Gruda je preuzeo “uzde” u svoje ruke. Od tada redaju se Miljenko Brkić, Božo Rajić, Ante Jelavić, Bariša Čolak i Dragan Čović. Stanovitu je šansu imao i Božo Ljubić, međutim, na pogubnom 5. saboru logističko-obavještajna elita, potpomognuta inženjercem Rojsom je otkazala poslušnost Tuđmanu i Ljubiću je preostalo jedino preko noći se pomiriti s porazom i misteriozno postati sluga “smrtnom neprijatelju” Anti Jelaviću, kojeg je puna dva dana u dvorani na Bijelom brijegu javno pljuvao zbog komunističke prošlosti i teškog kriminala.

 

“Bosanske bukve”

Sadašnji lider HDZ-a 1990. nešto kasnije je “kleknuo” na koljena i pred Draganom Čovićem. Od tada se gubi svaki trag “hadezeovcima” iz Bosne, a njihove stidljive ambicije da jednoga dana netko s toga ranjivoga i napaćenoga područja ponovno povede svetinju HDZ-a su zatrte za sva vremena.

Frapantno je da je i danas, iako je hrvatsko biće u Bosni unakaženo, znatno veći broj članova u oba HDZ-a s područja Bosne negoli iz Hercegovine. Oni služe samo za “potkusurivanje” i namirivanje izborenih glasova. Na kapaljku dobivaju “suradničke” pozicije u oba HDZ-a i u polugama vlasti. U zadnjih se nekoliko dana vrti film o mogućoj apstinenciji Bože Ljubića s pozicije lidera “devedesetke”. Članstvo iz Bosne je toliko isprepadano i iskompleksirano da nitko, makar i šapatom, i ne spominje opciju da čelnik HDZ-a 1990. bude iz središnje Bosne ili Posavine. Pa niti iz Livna ili Sarajeva.

Ako ode Božo, po svoj prilici rat će se voditi za Damira Ljubića ili eventualno Martina Raguža. U stožernoj stranci je odavno trasirana takva matrica pa je iluzija očekivati dramatične promjene smjera. Kada bi se dogodila neka prirodna nepogoda ili čudo pa da odstupi svemoćni Dragan Čović, čak ni njegova najodanija suradnica, za koju bi stavio ruku u vatru, Borjana Krišto iz Livna nema niti promila šanse preuzeti palicu HDZ-a BiH. Spominjanje Marinka Ćavare je posprdno ruganje njegovoj političkoj osobnosti.

 

Hrvati iz Bosne u HDZ-u su poput neke “šuge”. Oni su “bosanske bukve”, inertni nepovjerljivi i politički neinteligentni. Njima se “ne smije” dati HDZ u vlasništvo, nego ih raseliti. Ruku na srce, kako god se okrene, “hadezeovci” iz Bosne su ipak na koncu najveći krivci za svoj lošiji status i tretman u oba HDZ-a. Njihov je kompleks neobjašnjiv. Netko će zamijetiti kako su i Čović i Ljubić u vrhove svojih stranaka povukli najnesposobnije kadrove iz Bosne, za mobitel, auto i poneki upravni odbor, međutim, ta opaska pada u vodu ako se zna da je i u Hercegovini probran sličan profil stranačkih sluga. Dojam je da liderima ne odgovaraju pametni i karakterni suradnici. Stanje je uistinu složeno. Najavljeni povijesni projekti preustroja države i entiteta određuju sudbinu Hrvata i u Bosni i traže njihovo buđenje iz učmalosti i podređenosti. Prevelikoga izbora nema, ili prodor u sami vrh oba HDZ-a ili povlačenje prema alternativi i osnivanju neke druge stranke.

 

Vrijeme curi, kasnije nema koristi plakati. Onaj tko jaše neće sjahati s grbače dokle god može. Koji paradoks, moraš moliti za ravnopravnost i opstanak u svome domu, a godinama donosiš izborne pobjede. Komentar je suvišan.

neznase.ba

________________________________________________________________________

Dešavanja Posavljaka Beča-Apsurdna istina:3x„Vitin KUD“

 

U Beču i okolici živi oko 30 tisuća Hrvata,a računa se da su oko 20 tisuća iz Bosanske Posavine.

Prije dvadesetak godina Hrvati su počeli osnivati svoje udruge,prvenstveno sportske klubove.Croatia Centar je bila avangarda jer je osnovana 1989 godine.“Anno 93“ je najvise napredovao i osnovao prvu hrvatsku dječiju skolu,folklorni ansambl a kasnije postao krovna udruga(AUSTRIJSKO – HRVATSKA KROVNA UDRUGA ZA OBRAZOVANJE, KULTURU I SOCIJALNO-ÖSTERREICHISCH-KROATISCHER DACHVEREIN FÜR BILDUNG, KULTUR UND SOZIALES)Zbog netransparentnosti djelovanja došlo je do svadja i cijepanja, tako da je osnovana Austrijsko - Hrvatska Zajednica za kulturu i šport-Beč(Österrichish-kroatische Gemeinschaft für Kultur und Sport Wien).Ova zajednica je okupila oko 15-tak hrvatskih udruga,i od bečkih institucija za kulturu i sport dobiva financijsku pomoć za udruge,ali udruge od toga vrlo malo dobivaju.Organizira se“Hrvatski bal“,pokrenuto je izdavanje „Hrvatskog glasnika“ koji više sliči na slikovnicu,već na informatibne novine i u kojem se javno obračunava sa drugom hrvatskom zajednicom.Kulminacija je došla kod snimanja emisije „Lijepom nasom“,koju je organizirala prva zajednica,i nakon toga nastalo je totalno rasulo.

 Bilo je devet udruga Hrvata Bosanske Posavine koji su prije 11 godina počeli organizirati Sijelo Bosanske Posavine,krajem svake godine.Pozivano je nekoliko KUD-ova,nekoliko izvornih grupa,i uvijek ista grupa koja svira narodnu i zabavnu glazbu.I tako već deset godina,sto je naljutilo druge pjevače i grupe iz Bosanske Posavine,a i toj grupi je postalo neugodno.Sve je više udruga odustajalo iz organizacije,i trenutno umjesto 12 ostalo je samo 7.Nezadovoljstvo je nastalo jer glavnu riječ vodi nekoliko osoba koje ne pripadaju ni jednoj udruzi,a poslije napuštanja predsjednika,nakon 9 godina,koji održavao na okupu klubove i udruge, novi predsjednik je samo figura-marioneta koji služi za pokriće ove skupine osoba sa sumnjivim moralom.Tako se ove godine dogodilo da je pozvana samo jedna izvorna grupa,a tri grupe koje pjevaju narodnu i zabavnu glazbu,sto je totalno skrnavilo ovu omiljenu i nadaleko poznatu manifestaciju Hrvata Bosanske Posavine.Mnogima smeta što je uvijek isti voditelj,(poznat po mnogim financijskim aferama)koji svojom nezgrapnom moderacijom iritira mnoge goste,tako da više ne dolaze na ovu feštu.Po broju Posavljaska koji žive u Beču i okolici,to bi trebalo da bude manifestacija sa 5-10. tisuća gostiju,ali zbog nekorektnosti i nesloge vrti se brojka od 800-1.000 gostiju.Najžalosnije od svega je što i pored tolikog broja Hrvata iz Bosanske Posavine nije posojao ni jedan KUD koji bi njegovao narodne običaje i kulturnu baštinu rodnog kraja.

2008. skupina altruista je osnivanjem podružnice Hrvatskog narodnog vijeća uspjela da probudi brčanske Hrvate i nakon 6 mjeseci osnovan je KUD brčanskih Hrvata „Rubina“ Beč.Nažalost ta udruga je ubrzo postala sredstvo pojedinaca za ostvarenje osobnih ciljeva,radi boljeg ugleda u druđtvu političara i gospodarstvenika,te je nekoliko osnivača pokušalo demokratskim putem da uvede demokraciju i oduzme preveliku moć pojedincima(tek nakon 3 godine je to učinjeno),ali su bili izigrani od nesavjesnih osoba sa poljuljanim moralnim vrijednostima,te su napustili tu udrugu,i da bi sačuvali obraz Posavskih Hrvata osnovali KUD „Bosanska Posavina“ Beč,koji je za kratko vrijeme postao najveća obitelj Posavljaka u dijaspori,jer je okupljao oko 500 Posavljaka iz svih krajeva Bosanske Posavine.Nažalost,članovi upave KUD-a „Rubina“ su na sve moguće načine pokušavali da spriječe osnivanje novog KUD-a, te su širili klevete i laži,optuživali i čak prijetili batinama i ubojstvom pojedinim osnivačima KUD-a svih Posavljaka.Vrhunac mržnje i podmetanja je bio laganje svećenika da je proba Posavljaka otkazana,i to od strane predsjednika HNV-a,čiju su podružnicu u Beču potom i ugasili.

Ništa nije moglo spriječiti napredovanje ponosa svih Posavljaka,te je nakon godinu dana otvoren „Posavski dom“,centar dešavanja Posavljaka u dijaspori.Financiranje klubskih prostorija je postao ubrzo problem,a od hrvatskih političara iz Bosanske Posavine nije bilo nikakve financijske potpore.Čak što više,nisu dolazili ni na fešte koje su Posavljaci organizirali(iako su bili pozivani),jer su se plašili ovog budjenja Hrvata dijaspore koja bi im mogla pomrsiti račune,u njihovim političkim spletkama,mitu,korupciji i poltikanstvu ..Nažalost sve je bilo manje onih koji su se željeli više žrtvovati,a pojavili su se neki,koji su ušli u upravu, koji su tražili lopove u dotadašnjim altruistima,koji su zaslugama,sposobnošću i iskrenošću uspjeli za manje od 2 godine da stvore biser svih Posavljaka.Takva nesposobna Uprava je nakon samo 4 mjeseca dovela udrugu do rasula i više od polovice nije više dolazilo na probe.KUD su preuzele osobe sumnjivog morala,i to iste one koje su „Posavsko sijelo“ dovele do ruba propasti.

Iskreni Posavljaci-altruisti su po treći put osnovali novu udrugu.HKUD „Naši običaji“ Beč,a probe se održavaju u avangardnom „Croatia Centru“,koji će uskoro slaviti obljetnicu-25 godina postojanja.Nekoliko Posavljaka iz Uprave KUD-a „Bosanska Posavina“ Beč je pokušalo da na sve moguće načine spriječe osnivanje novog KUD-a: klevetama,lažima i prijetnjama;širili su mržnju i branili djeci i omladini da se medjusobno pozdravljaju,čak su dali ponudu „Croatia Centru“ da se presele,ali pod uvjetom da se novi KUD izbaci .

 

Zamislite apsurdnosti:Hrvati podmeću Hrvatima i žele da spriječe osnivanje udruge,a što je otužna činjenica sva ta tri KUD-a su proglašena kao „Vitin KUD“,prema kojem imaju najveću mržnju jer je medijskom promidžbom najviše doprinio uspjehu sve tri KUD-a.

 

Trenutna situacija je da se sve tri KUD-a natječu tko će biti uspješniji,jer su osujećeni svi napadi sprečavanja poljuljanih umova.To daje svim altruistima više elana i snage,što poboljšava kvalitetu čuvanja narodnih običaja i kulturnog blaga Hrvata Bosanske Posavine.

Uredništvo Dešavanja Posavljaka Beča zastupa mišljenje da se prvo treba sakupiti mulj i odstraniti,da bi se voda izbistrila,pa onda nastojati uspostaviti suradnju medju KUD-ovima,i drugim udrugama Hrvata u Beču,jer u Croatia Centru“ ima prostora i termina za uvježbavanje svih KUD-ova.Kada se odstrane osobe poljuljanih i sumnjivih karaktera onda se mogu postići dogovori o organiziranju zajedničke fešte i medjusobnoj suradnji.Naravno problemi se ne smiju gurati pod tepih,te ih prije toga treba riješiti,a ima ih mnogo:odnos izmedju dviju zajednica;korektna organizacija „Posavskog sijela“ sa 12 Posavskih udruga,te suradnja medju KUD-ovima.

Vrijeme će pokazati koliko će naši napori imati uspjeha,ali pozivamo i sve iskrene i vrijedne Posavljake,koji žele uložiti djelić svog slobodnog vremena u altruističko djelovanje na pomirenju svih hrvatskih udruga u Beču.

DPB

 

AUTOHTONA  KUHINJA  

BOSANSKE POSAVINE

  Original Bosnische Mozartkugeln  

Original-Bosnische Mannerschnitte

 

Najnoviji CD:

Kola Bosanske Posavine

Deset tradicionalnih i novih kola:

(Posavski valcer,Tramošnički vez,

Marino-Zekino-Zdenino-Monikino

i druga kola)

U emisiji OTV Valentino

„Izvorno sijelo“(rujan 2012)

pjevač izvorne glazbe je pozdravio

KUD „Posavska rubina“  Beč

koji čuva „Naše običaje“!

 

Maria Gugging 2012

PRSTEN-Udruga bosanskih Hrvata

KUD Rascica

„Croatia Centar“  Beč

Centar dešavanja posavskih Hrvata u Beču!

Najpovoljniji centar za vaše fešte u gradu!

Arnethgasse 93,1160 Wien(U3/S45-Ottakring,3 min pješice)

Sala za proslave do 80 gostiju! Samo sala ili kompletna usluga!

Info:0699 194 795 68

Vjenčanja,krštenja,rodjendani,doček i ispraćaj svatova,

jubileji,izložbe,promocije,sastanci,domjenci,...

 

 

 

Od  1990. Snimam  na Super VHS kazete.

 

Od  2003. radim svadbe na DVD+R.

 

Od  2004. pržim na DVD+/-R;RW.

 

Od  2005. printam DVD diskove.

 

Od  2006. prebacujem VHS-video na DVD!

 

Od 2007. snimam sa 1,33 Megapixlel HDD video kamerom!

 

Od  2008. snimam sa 5,3 Megapixlel HDD video kamerom!

 

Od  2009. pravim PHOTO ALBUM na DVD diskovima!

 

Od  2010. dupliciram Vase DVD diskove!

 

Od  2011.  snimam sa HD kamerom na blu-ray diskove

 

Vjencanja,krstenja,rodjendani,docek i ispracaj svatova,

 

jubileji,izlozbe,promocije,sastanci,domjenci,...

Najuspjesniji komicar,satiricar i imitator u Hrvatskoj:
Tomislav Žižić-Vimenka potvrdio je status     nasljednika Nele Eržišnik(Marice Hrdalo)u narodu
poznate kao Babe Ikače.
Vimenkin humor potvđuje krizu
i recesiju koju proživljavamo.
U svojim preobrazajima i nastupima
ovaj talentirani splicanin je odusevio
na stotine tisuca Hrvata sirom zemaljske
kugle.Ako zelite da vas festa bude
posebna i dugo pamcena,preko nas
stupite u kontakt sa ovim vrsnim
komicarom,imitatorom i i satiricarom
koji ce u nekoliko blokova od po
10-15 minuta oduseviti vasu publiku.